Tužna balkanska priča u kojoj glume Berlin, Sofija, Prag i mađarski komesar
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Njemačka je prijeko potrebna nacija EU. Ne čudi stoga što su se polagale velike nade da će EU krenuti prema mnogim dosijeima sa svojom najjačom lokomotivom na čelu vijeća tokom šest mjeseci, počevši od jula ove godine. Rezultat? Vjerovatno i više nego O.K. ako pitate same Nijemce. Oni će, na primjer, ukazati na dogovor o budžetu od 1,8 milijardi eura nakon ozbiljne nagodbe s Mađarskom i Poljskom i dugova bloka o ambicioznim klimatskim ciljevima za 2030. godinu.
Ali ako pitate Zapadni Balkan, onda je odgovor da je to bilo katastrofalnih pola godine. Nijedno poglavlje o proširenju nije otvoreno i zatvoreno sa Crnom Gorom i Srbijom zbog totalnog nedostatka napretka, što se nikada ranije nije desilo tokom bilo kojeg predsjedavanja. Ali što je još važnije, navodno lako dostupan plod započinjanja pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom nikada nije ubran.
I dok neke diplomate Njemačku optužuju da ne obraća previše pažnje na region i također što je kasno shvatila da je potrebno uložiti odgovarajući napor u rješavanju nekih spornih pitanja, postoji i nekoliko drugih koji zaslužuju podijeliti krivnju.
Bugarska bi mogla biti glavni krivac, ali tu je i sama Sjeverna Makedonija, mađarski evropski povjerenik i dva kasnija kvarilaca u obliku Češke i Slovačke.
Počnimo s potencijalnim otvaranjem pristupnih pregovora sa Sjevernom Makedonijom. To se trebalo dogoditi u decembru nakon decenije lažnih nada davanih Skoplju. Prvo su to bile godine blokade zbog problema s imenom sa svojim južnim susjedom Grčkom, što je navelo zemlju da promijeni ime i Ustav. A onda je je došla Francuska blokada duga 18 mjeseci, uglavnom iz domaćih razloga.
Ali početkom 2020. činilo se da su svi na brodu. Međutim, početkom jeseni Bugarska je izrazila zabrinutost koja se pred kraj godine pretvorila u potpunu blokadu. Sporazum o susjedskim odnosima iz 2017. između Sofije i Skoplja nije prema navodima Sofije bio ispunjen, a Sofija je također zatražila da Sjeverna Makedonija prizna da njen jezik i identitet imaju bugarske korijene i da odustane od tvrdnji da u Bugarskoj postoji značajna makedonska manjina.
Sofija više nije mogla nastaviti podržavati pregovarački okvir Sjeverne Makedonije za pristupanje EU, a intenzivan diplomatski šatl saobraćaj uslijedio je uz veliko njemačko učešće. Činilo se da je došlo do sporazuma u kojem su se dvije zemlje dogovorile da svoja bilateralna pitanja riješe izvan okvira pristupanja EU, ali na kraju to nije uspjelo.
Optuženi su nacionalistički osjećaji s obje strane, a diplomate EU s namjerom su primijetili predstojeće bugarske izbore u martu kao vjerovatno objašnjenje.
Ali ulogu mađarskog povjerenika za proširenje Olivera Varhelyija ne treba potcjenjivati.
Prema nekoliko izvora, on je paralelno nastojao posredovati i Bugarskoj je obećavao više nego Nijemcima. Njegov slobodni stil u Berlinu je propao i svi napori su prilično prekinuti. Još jednom su nade o EU u Sjevernoj Makedoniji primile udarac.
Ipak, bilo je nade da će se Vijeće barem složiti oko službenih zaključaka o proširenju. Ova vježba događa se na kraju svake godine i daje jednoglasan stav o tome šta 27 država članica očekuje od zemalja Zapadnog Balkana koje se nadaju prijemu u EU. Iako nije pravni dokument, još uvijek potvrđuje da je blok predan proširenju kluba.
Ni ovdje nije bilo jednostavno jedrenje. Bugarska je insistirala na tome da se rečenica „bilo kakve tvrdnje zasnovane na pogrešnom tumačenju istorije moraju biti efikasno okončane“ stavi u paragrafe koji se bave posebno Sjevernom Makedonijom, a ne u uvodnim, opštim izjavama teksta.
Ostali su bili protiv toga, ponajviše Češka Republika. Kada su se ambasadori EU sastali 16. decembra, svi su se složili oko kompromisnog jezika koji je u uvodnom dijelu, umjesto o posebnom dijelu o Sjevernoj Makedoniji, rekao da „Vijeće podsjeća na Prespanski sporazum između Republike Sjeverne Makedonije i Grčke i Ugovora o prijateljstvu, dobrosusjedstvu i saradnji između Republike Severne Makedonije i Bugarske i naglašava važnost njihove dalje primjene. Ova dva glavna koraka trebala bi učinkovito zaustaviti sve tvrdnje zasnovane na pogrešnom tumačenju povijesti. "
Bila je to u najmanjem neka vrsta sporazuma o kome su svi razmišljali, posebno kada je svih 27 takođe potvrdilo da će ministri zaštite životne sredine EU sutradan staviti pečat na tekst. To se nikada nije dogodilo.
Nekoliko sati prije, i Slovačka i Češka Republika blokirale su odobrenje. Prag je rekao da će tekst implicirati komplikacije za dalji proces proširenja, da mu treba više vremena za njegovu procjenu i ustvrdio je da bi se takvom problematikom trebali baviti jedino Evropa i ministri vanjskih poslova u vijeću za opće poslove. To je podrazumijevalo da ove godine neće biti odobrenja.
Iznenadna promjena mišljenja natjerala je Brisel da nagađa da Sjeverna Makedonija vidi konačni kompromis i posegne za saveznicima, napominjući da je njenog ministra vanjskih poslova Bujara Osmanija samo nekoliko dana prije poljulala Češka Republika.
Njemačka bi sada umjesto toga mogla donijeti takozvane „zaključke predsjedništva“ukoliko se prije Božića ne nađe iznenadni konsenzus. Uprkos ekonomskoj snazi i sposobnosti diplomatskog zavrtanja ruku na toliko mnogo polja, to bi bio za nju neugodan kraj mandata na čelu Vijeća.
Ali pravi gubitnici ovdje su zemlje Zapadnog Balkana, koje su opet posvjedočile da im klub kojem teže stvara sve više prepreka u nastojanjima da jednog dana postanu dio porodice.