POLIMAC O 'ANKI': Sjajni efekti kao u 'Gospodaru prstenova' i impresivna produkcija filmske priče nalik Šumi Striborovoj. Ali kad Cantona progovori...
Na samom početku špice filma “Anka” piše da je scenarij inspiriran romanom Mate Lovraka “Anka Brazilijanka”, prvi put objavljenog davne 1939. “Inspiriran” je vrlo primjerena riječ, jer je fabula te kraće knjižice koju smo nekad kao klinci progutali za jedno poslijepodne poprilično izmijenjena, više to sada sliči “Šumi Striborovoj” Ivane Brlić Mažuranić.
Neki bi rekli “Zašto ne?”, ali bi napravili medvjeđu uslugu onima koji već dugo maštaju o tome da ekraniziraju jedan od najefektnijih radova hrvatske proze za djecu. Zamislite, snimite “Šumu Striborovu”, a odasvud čujete komentare: “Pa to smo već vidjeli”. I to u “Anki”!
Lovrakova “Anka Brazilijanka” je priča o djevojčici bez roditelja koja stjecajem okolnosti završi u ciglani i nađe zamjensku obitelj u grubom radniku po nadimku “Brazilijanac” i simpatičnoj pralji. Za film je to valjda bilo suviše šturo (šteta je jedino što nisu ostavili izvorni piščev naslov, valjda djeca ne bi polomila jezik dok ga izgovaraju), pa su ubrizgane obilne doze fantastike, kakve već desetljećima nismo vidjeli u hrvatskom igranom filmu (zapravo, od “Čovjeka koga treba ubiti” Veljka Bulajića). Kad se Anka zaputi u čudesnu šumu koja se nalazi između ciglane i obližnjeg sela s gostionom, javnim bilježnikom, policijom i zatvorom, na putu ugleda drvo koje joj poput živog bića signalizira put.
Efekti su obavljeni sjajno, ništa slabije nego u drugom nastavku “Gospodara prstenova”, a jako je dobro dočaran i svijet opakih žena-zmija, koje žele zavladati tim krajem. Bajkovito i realistično neosjetno se prelamaju, što je posebna vrlina, a redatelj Dejan Aćimović, i sam vrstan glumac, vješto radi s malim i velikim kolegama (s jednim izuzetkom), puno bolje no što je to uspjelo Silviju Petranoviću u “Šegrtu Hlapiću”. Produkcija je impresivna za naše standarde, redatelj je - unatoč tome što u startu nije imao podršku Hrvatskog audiovizualnog centra (njegov scenarij je, kako kaže, četiri puta padao na natječaju) - htio samo najbolje, pa je u jednom razdoblju surađivao i s velikim francuskim direktorom fotografije Thierryjem Arbogastom, no on mu naposljetku ipak nije snimao nego njegov nekadašnji suradnik Svetomir Pajić.
Aćimović je napravio šaroliku glumačku podjelu, zapažene uloge dobili su Nikola Kojo i Vuk Kostić iz Beograda, očito ga je zanimao odjek u čitavoj regiji, a bit će i u svijetu, čim je uspio angažirati bivšu nogometnu zvijezdu Erica Cantonu kao glumca i producenta. Cantona je inače najslabije mjesto njegova vrlo solidno napravljenog filma, nije nam smetao u maloj ulozi povijesnog spektakla “Elizabeth” s Cate Blanchett, tamo je bila dovoljna pojava a ne neka posebna gluma, u humornoj drami Kena Loacha “U potrazi za Ericom” ionako je igrao samoga sebe, a ovdje se tražila klasična glumačka vještina koju on naprosto ne posjeduje. Nju ima Rade Šerbedžija, imaju je Žarko Savić kao i Linda Begonja, ali kad Cantona progovori (ne znam jesu li ga sinkronizirali ili se on trudio govoriti hrvatski), to je prilično katastrofalno. Nekome njegova gluma neće smetati, taj će “Anki” dati ocjenu više, ali nama koji bi u toj ulozi radije vidjeli nekog profesionalca to je svakako negativan poen.