Dugopolje, faraonska ludorija i spomenik hrvatskom idiotizmu

Hrvatski premijer Tihomir Orešković početkom ovog mjeseca bio je u posjetu srednjoj Dalmaciji, posjetu koji je planiran da se poklopi sa splitskim gradskim blagdanom, procesijom svetog Dujma. Ali, tog toplog vikenda početkom svibnja premijer nije posjetio samo Split. Kad je sišao s autoputa, premijer se nije odmah zaputio serpentinama put mora, nego je zastao nakon naplatnih kućica i posjetio općinu Dugopolje.

Posjetio je općinu koja je tijekom prethodnog desetljeća stekla reputaciju malog ekonomskog čuda. Svi hrvatski mediji pisali su o mjestu sa 3700 stanovnika koje ima vratolomni budžet, koje je sagradilo dom kulture i ispod čekića novi stadion. Dok su uz četiri trake autoceste cijelo desetljeće nicali novi saloni namještaja, veleprodaje i špediterski centri, novine su fascinirano objavljivale autocad simulacije budućih teniskih centara, bazena, klinika i aquaparkova koji će niknuti na pustopoljini nedaleko od jednog do jučer anonimnog zagorskog sela. Novine koje čitate jednom su čak objavile savjet svojim čitateljima da se presele u Dugopolje jer će tamo lakše naći posao nego u Zagrebu ili Splitu. Otac tog čuda - nekadašnji dugopoljski načelnik, a sada splitski župan Zlatko Ževrnja - fotografirao se ispred blještavog stadiona i rado slikao s Davorom Šukerom, s kojim je bio u fantastičnim odnosima. Plod te dugopoljske ljubavi za nogomet i HNS bio je i lokalni ligaš koji se polako uspinjao kroz drugu ligu sa smjernom nadom da će se jednom možda dokotrljati i do prve. To su bili zlatni dani. Dugopolje se pacalo u svom statusu tranzicijske success story, mediji su tu općinu mazili, a u samo selo - smješteno istočnije od poslovne zone koju svi znaju - sve je to vrijeme malo tko zalazio. Ono je i dalje bilo tu, vazda isto, tipično zagorsko lijepo i pospano selo s devetnaestostoljetnom crkvom, grobljem uz crkvu, gumnom i kapelicom uz cestu.

Ne znam je li tog dana, uoči Svetog Dujma, Tihomir Orešković posjetio staro Dugopolje. Ali, posjetio je poslovnu zonu i bio iskreno fasciniran. “Ovo je primjer kako se bez vizije ništa ne može napraviti.” Rekao je predsjednik hrvatske Vlade, razgledavajući Dugopolje. Potom se obratio dugogodišnjem dugopoljskom načelniku, a danas splitskom županu Zlatku Ževrnji. “Ovdje prije nije bilo ničega, bila je pustinja, a vidite što je danas”, rekao mu je. “Ništa se ne može bez vizije, ali ni bez ljudi i njihova truda. Čestitam vama i vašem timu na svemu ovome.” Doista, ono što je Orešković vidio moralo je izgledati impresivno. Na stotinama tisuća kvadrata nekadašnjeg ravnog, bezvodnog i pustog kamenjara sterale su se tisuće kvadrata trgovinskog prostora, a usred svega toga dizao se dragulj u kruni - ispod čekića novi stadion sa 5000 stolica sagrađen za lokalnog drugoligaša. Stadion, na kojem zadnjih godina igra i Hajduk kad ga s Poljuda deložira Ultra.

Gledao je tako Orešković životno djelo Ževrnje i lokalnog HDZ-a, no vjerojatno nije znao, a nije ni mogao znati, naličje te priče. A to naličje ovih je dana dospjelo u novine zbog upornosti jednog dugopoljskog opozicijskog vijećnika koji je bio toliko dosadan i uporan da je čak obijao vrata zemljišnika. Tamo u zemljišniku otkrio je veliko čudo. Otkrio je - naime - da je stadion, ta dika novog urbaniziranog Dugopolja, pod hipotekom. Otkrio je da je stadion založen da bi Dugopolje vratilo 40-ak milijuna kuna kredita Hypo banci. U ovom trenutku, mala zagorska općina od 3500 duša vraća godišnje 4,8 milijuna kuna austrijskoj banci. Taj kredit ta općina vraća za stadion koji ima više sjedećih mjesta nego što gradić ima stanovnika te za stadion na kojem igra lokalni drugoligaš koji u prosjeku svako ligaško kolo proda 40-ak ulaznica. Taj će kredit jednom bogata i prosperitetna općina vraćati još desetljećima. Pri čemu će - dakako - prestati biti bogata i prosperitetna jer će ono novca što ima umjesto da troši na ono što je korisno građanima, koristiti na otplatu faraonske ludorije na rubu grada, spomenika hrvatskom sportskom idiotizmu.

Kako se dogodilo da je Dugopolje u jednom trenutku - prije 15-ak godina - naglo postalo tako bogato? Pretpostavljam da je čitateljima ovih novina jasno da se to nije dogodilo zbog stotina start-upova i high-tech firmi, zbog cutting-edge tehnologija i sjajne obrazovne strukture. Dugopolje je postalo bogato jer je imalo jedan jedini resurs: veliku ledinu na zgodnom mjestu, točno kraj petlje autoceste. Tijekom više od desetljeća, Dugopolje je svoju ekonomski bum izgradilo na nečem što je u osnovi bila prostorna renta. Za bilo koju iole složeniju urbanu funkciju, Dugopolje se oslanjalo na obližnji, veliki i siromašni Split. U Splitu su im bili muzeji, srednje škole, kazalište, plaže, pučko učilište, u Splitu su im bili bolnica, domovi zdravlja, vodovod, čak i gradski prijevoznik. Istodobno, Dugopolje je koristilo prednost što je splitski poluotok postao pretijesan i nekretninski preskup za bilo koju ekonomsku aktivnost koja traži prostor, pa su se takve aktivnosti selile tamo gdje je bilo dovoljno prazne, jeftine ledine. Dugopolje je ekonomski isisavalo krv gradu na koji se u složenijim funkcijama oslanjalo, a dok je taj grad stenjao u problemima, u Dugopolju su imali novca za razbacivanje. Novca su imali za sve, pa i za stadion koji ima više plastičnih sjedalica nego općina stanovnika. Pri tom je ironija da se raspravama o lokalnoj samoupravi sve to vrijeme Dugopolje spominjalo kao egzemplar uspješne općine kakve bi trebalo ostaviti da žive - dok bi one sirote i grebatorske trebalo ukinuti. Dok sam to slušao, dolazilo mi je da svisnem od muke.

A onda je - kao uvijek u Hrvatskoj - maca došla na vratanca. Naime, došla je hladna mati istine, koja se zove kriza. Još jedan i još jedan i još jedan šoping centar ili salon namještaja najednom se više nije činio kao najbolja poslovna ideja. Najednom su svi počeli okretati svaku kunu u džepu. A kao da to nije samo dosta, dogodio se još jedan belaj. Naime, nestalo je ledine. Potrošila se. Ima još nešto, doduše, manje, na lošijim mjestima - ali, u osnovi, prostorna renta se potrošila jer se potrošio prostor, a prostor se - kako znamo - ne može potrošiti dvaput. Sve se to dogodilo u općini koja je međutim i dalje imala 3500 stanovnika, koja je i dalje imala obrazovnu i dobnu strukturu kakvu je imala, koja i dalje nije imala ni high-tech, ni cutting-edge, ni jednu od tih lijepih anglofonih fraza koje premijer Orešković zna izgovoriti bolje od mene. Ništa od toga Dugopolje nije imalo, niti ima. Postojalo je, međutim, nešto što Dugopolje ima. A to su dugovi banci.

Ovo je točka na kojoj - mislim - počinjete shvaćati. Vjerujem da vam sad postaje jasno da ovo više nije priča o jednom zabačenom zagorskom selu kojim su kao šerifi vladali nekakvi Bukare. Da ovo nije priča o nekim “Vlajima” koji su se domogli para pa su se počeli razmahivati stadionima, kao neki gastarbajter iz domaćeg filma kojeg bi glumio Zvonko Lepetić. Ovo nije uopće priča o nekim zabrdskim rednecima koji se hvastaju zlatnim satovima i mercedesima. Pustite te gadljive kulturološke klišeje. Jer, ovo nije uopće priča o Dugopolju. Dugopolje je ovdje samo case study za jedno nešto veće (a opet maleno) selo.

Ovo je priča o “selu” koje je povjerovalo da može živjeti bez znanja i proizvodnje, samo tako što će fetu po fetu rasprodavati podesno smješten i lukrativan prostor. Ovo je priča o “selu” u kojem su - malo-pomalo - jedina aktivnost postali trgovački centri, špedicije i hoteli. Ovo je priča o “selu” koje je jako voljelo Davora Šukera i vatrene. I jako je voljelo Zdravka Mamića, Zorana Gopca i slične. O “selu” koje se zato latilo toga da izgradi rukometne dvorane, da novac upumpava u nogometne klubove jer se zna da lopta od kože najbolje pronosi ugled našeg sela u svijetu. A onda je došla kriza. “Selo” se probudilo zaduženo, s trofejnim divotama pod hipotekom, sa stadionima za koje ne postoje gledatelji, a koji put ni klubovi. Probudilo se s nekretninama koje traže održavanje, a kojima je kriza ispuhala vrijednost. Probudilo se a da nije imalo ni proizvodnju, ni znanje, ništa od tih divota koje se zovu engleski. A više nije imalo ni prostor. Jer se prostor potrošio. Prostor - naime - nije ameba da se umnaža.

Ovo je točka na kojoj - mislim - počinjete shvaćati. Počinjete shvaćati da je “selo” o kojem govorimo nešto veće od Dugopolja, ali ipak malo, i ipak selo. A ono se zove Republika Hrvatska.

 

 

 

 

 

 

 

Jurica Pavičić