Vicevi o 'štraci' nisu dovoljan odgovor na uvredu
Povoda za pisanje o ženama i njihovu položaju u ovom je društvu nažalost previše. Od onih ozbiljnih, kao što je njihova veća nezaposlenost među mladima, manje plaće za isti posao ili opasnost od zabrane pobačaja - pa sve do onih koji djeluju manje ozbiljno, ali ipak nisu bezopasne.
U ovu drugu skupinu spadaju i dva nedavna slučaja. Jedan je onaj suca Općinskog kaznenog suda u Zagrebu Nenada Lukića, koji je potpisao presudu u vezi s prijetnjom ubojstvom žrtvi, ženi koja boluje od senzorne dezorijentacije.
“Pokazalo se da je ženski mozak ponešto hendikepiran s obzirom na dezorjentaciju...” napisao je u obrazloženju. Doduše u istom tekstu dalje navodi da “ta znanstvena činjenica ne umanjuje vrijednost ženskog mozga u odnosu na muški s obzirom na to da u drugim segmentima svog fiziološko-psihičkog habitusa ženski mozak ima daleko veće prednosti na muški...” Za navedenu “znanstvenu činjenicu” Lukić sam kaže da je temelji na iskustvu koje je skupio dugogodišnjim gledanjem dokumentaraca i proučavanjem literature o mozgu.
Znanstvenici u svijetu muku muče s istraživanjima, definicijama i teorijama spola i roda, a već postoji i rječnik onih identiteta koji ne spadaju ni u žensko ni u muško. Ali naš se sudac čvrsto drži tzv. binarnih identiteta, a one druge ne uzima u obzir. Ta je literatura komplicinara, lakše je posegnuti za pseudoznanošću i diskriminacijskim rječnikom, bez obzira na to što se odnosi ne samo na žene nego i na muškarce. Očito je da je koristio zastarjele izvore.
Drugi slučaj proizveo je kardinal Vinko Puljić koji se bavi starim krpama. Ili barem tako izgleda na prvi pogled jer se koristi riječju štraca. Već je u medijima razjašnjeno da nije riječ o staroj krpi za brisanje suđa ili poda koju u Dalmaciji tako zovu. Riječ je naime i o karakternoj osobini. U ovom slučaju kardinal Puljić je koristio izraz štraca za, recimo to tako, “potrošene” žene. Naime u nedavnoj propovijedi u Zadru upozorio je žene da nije dobro da “provjeravaju” muškarce kakvi će biti kao muževi, odnosno da se upuštaju u predbračne seksualne odnose, jer će tako postati štrace. U istoj se propovijedi kardinal, naravno, nije osvrnuo na muškarce pa nam nije poznato što će biti s muškarcima koji “provjeravaju” žene. Može se pretpostaviti da će oni biti, a što drugo nego prave muškarčine.
Nije naravno upitna sloboda izražavanja ni pravo crkve da propovijeda svoj nauk. No primjereno javno izražavanje, a pogotovo vrijeđanje jednog spola svakako ne spada u to. Puljić se poslije ispričao rekavši da ga je za vrijeme propovijedi uhvatila euforija (?!), te da je upotrijebio pregrubu riječ iako je zapravo želio poučiti žene da bi trebale voditi računa o svom dostojanstvu. Dakle, priznao je da mu se jezik oteo kontroli i da mu je jasno kako nije smio izreći ono što stvarno misli.
Ali nove riječi i nova značenja riječi javljaju se stalno jer jezik je živi organizam. Ponekad je to i zabavno. Pa se tako ovim povodom pojavio cijeli niz izvedenica: od štracovnice (dokument koji podsjeća na domovnicu) do štracatelle, vrste sladoleda izvedene iz stracatelle. Odmah je nastala i grupa “Je suiss štraca” kao i “Registar štraca” u koji se, kao i u Registar izdajnika, upisalo nekoliko tisuća žena, ali i muškaraca. Objavljene su i duhovite fotomontaže, kao na primjer ona s crtežom maternice koja pokazuje srednji prst. Prema interpretacijama na društvenim mrežama osim značenja krpe, štraca je i moralna karakteristika, vrsta sladoleda, vrsta dokumenta i - bračni status. Dodajmo sada tome “štracanje”, glagol koji bi trebalo značiti nekažnjeno vrijeđanje žena s povišenih mjesta kao što su oltari i sudovi, a može to biti i politička govornica, pozornica, televizijski ekran pa čak i parlament.
Bilo je i ozbiljnih reakcija na ovu uvredu. Tako se udruženje B.a. b.e. osvrnulo na jačanje stereotipa i stvaranje predrasuda prema svima onima koji se “ne uklapaju u savršenu sliku čednosti i poniznosti”, a koja se, gle čuda, odnosi isključivo na žene. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova došla je na korak bliže problemu kad je rekla da javne osobe sve češće govore o ženama s omalovažavanjem. Javna osoba mora biti odgovorna za riječi izgovorene u javnosti, smatra ona.
Upravo o tome je stvar.
Javnost je na kardinalovo izletavanje, odnosno vrijeđanje žena reagirala prvenstveno duhovitostima, u manjoj mjeri i osudama. Dobro je na glupost reagirati humorom i satirom, sjetimo se samo ljekovitog humora Feral Tribunea. Ili još donedavno postojeće TV emisije Montirani proces. No što se s njima dogodilo? Zna se, papala ih maca. Jer povijest humora u ovoj zemlji uči nas da politika ne voli šalu, pogotovo ne na svoj račun, što je logično. Ali uči nas još nešto, da zbijanje šala nije dovoljan odgovor na javne uvrede. Zašto? Jer ovakvi likovi čijim se glupostima ismijavamo sve više stvaraju atmosferu u kojoj postaje moguće nekažnjeno vrijeđati žene, kao i bilo koga drugoga. Tko im za to daje pravo? Svi oni koji toleriraju takav govor. Ili mu se samo smiju. Dok je tako, kardinal i slični će štracati koga se god sjete a suci nuditi kao obrazloženje svoje presude veličinu nečijeg mozga. Ili možda oblik glave - zašto ne?