JUTARNJI S MIGRANTIMA SPAŠENIMA IZ PRETRPANOG KOMBIJA KOD NOVSKE Želio sam pogurati ljude, otvoriti vrata i iskočiti van. Obuzelo me potpuno ludilo...

- Pet dana ništa nisam jeo. Kad sam se ukrcao u kombi, nisam ni razmišljao kako ću izdržati u tako malom prostoru. Bilo je ili to ili ništa. Nisam više mogao biti u Srbiji, ne bih to izdržao. Ušao sam u kombi. Zamolio sam vozača da malo odškrine vrata jer imam problema sa srcem i bojao sam se da neću izdržati. To je i napravio - počinje svoju priču 18-godišnji Hamid Khan, jedan od ilegalnih imigranata koji su u subotu zaustavljeni u kombiju kod Novske.

Kad ih je policija zaustavila, u nevjerici su nabrojali čak 67 ljudi, stisnutih u malom prostoru. Njih 42 odmah je prevezeno u bolnicu. Hamid je bio među njima. Onesvijestio se, pa se ni ne sjeća da je netko zaustavio kombi.

- Bilo je zraka, ali nedovoljno za tako velik broj nas. Minute su postale sati, a sati vječnost. Nisam znao koliko se vozimo. Upozoreni smo da će put trajati nekoliko sati, ali u jednom trenutku sam pomislio da sam već mrtav. Svi su šutjeli, čak i djeca. Zrak je bio težak, nisam se mogao pomaknuti. Želio sam pogurati ljude, otvoriti vrata i iskočiti van. Obuzelo me potpuno ludilo. A onda se sve smirilo. Kad sam idući put otvorio oči, bio sam u bolnici - prisjetio se Hamid, dok sjedimo ispred zagrebačkog hotela Porin koji je namijenjen za smještaj tražitelja azila.

 

Preko šuma i močvara

Vani je hladno, a on je odjeven u potkošulju i gornji dio trenirke. Kaže, to je sve što ima. Tijekom mjeseci hodanja odjeća mu se raspala, kao i obuća. U Srbiji, gdje je proveo tjedan dana prije dolaska u našu zemlju, uspio je dobiti samo jedan obrok i taj gornji dio trenirke. Hladno je, dodaje, ali jakne nema.

Njegova priča vrlo je duga: traje točno šest mjeseci. Toliko je prošlo otkako je iz Kabula krenuo na put. Tamo je ostavio majku, a on je pobjegao s njenim blagoslovom. Ona nije željela ostaviti svoj dom, ali je bila svjesna da joj dijete nije sigurno. Pomogla mu je da skupi novac i poslala ga na put. A put je vodio preko Irana, Turske, Grčke, Bugarske i Srbije, sve do naše zemlje. Koja mu nikad nije bila cilj, ali bi mu mogla postati dom.

- Hodao sam kroz šumu, preko polja, po močvarama. Bilo je dana kad više nisam mogao, kad je padala kiša, kad sam mislio da nikad neću doći do cilja. No, bilo je i sunčanih dana, dobrih ljudi koji bi mi dali hranu... Sve sam prošao pješice, osim morske granice Turske i Grčke koju sam sam prešao brodom. Plaćao sam samo krijumčarima koji su me prevozili preko granice. To me dosad koštalo šest tisuća eura. Umoran sam, neopisivo umoran od mjeseci pješačenja, strahova, groznih uvjeta - dodaje Hamid i pokazuje nam slike zadnjeg smještaja. U Beogradu, iza autobusnog kolodvora. Tamo su dobili jedini obrok u zemlji. Volonteri, koji su bili ljubazni prema izbjeglicama, rekli su im kako je Srbija siromašna i da im ne mogu dati ništa više od toga. Zato je Hamid tražio način da se što prije makne iz tog užasa, pa i kad je shvatio da će se satima voziti u kombiju stisnut sa 66 drugih ljudi, prihvatio je.

- Tijekom šest mjeseci puta upoznao sam mnoge. Većinu tih ljudi zanimao je novac koji im mogu dati da me prevezu preko granice. Ili novac kojim mogu kupiti hranu. No, bilo je i divnih ljudi, od kojih neki nisu imali što dati, ali su bili puni riječi ohrabrenja. Čini mi se da je moj put završio - podnio sam zahtjev za azilom i želio bih ostati u Hrvatskoj - kaže Hamid.

Isto su učinili i ljudi koje nikad ranije nije vidio, dok se zajedno nisu našli u nesretnom kombiju. Među njima je i Ahmad Khan, koji je na put krenuo iz Mitharlama, a Hasmat Ibrabami iz Chaghcarana. U Afganistanu se njihovi životi ne bi ni dodirnuli, no na granici Srbije i Hrvatske sve se promijenilo.

 

Nemaju nikoga

Priče desetak muškaraca koji su pristali razgovarati s nama zapravo se malo razlikuju: neki su putovali malo kraće, drugi platili malo više. Neki su u domovini ostavili roditelje, drugi braću i sestre, a neki više nemaju nikoga na svijetu. Svi su se snalazili kako znaju i umiju pregovarajući s krijumčarima da ih prevezu preko granice, a uglavnom su im htjeli uzeti više novca nego što su unaprijed bili dogovorili. Neki od krijumčara bili su ljudskiji od drugih - dali bi im sendvič i vodu. Drugi su ih tretirali kao stoku.

Većina tih muškaraca, koji su uglavnom u ranim dvadesetima, bila je veoma šutljiva. Iako smo imali prevoditelja Pakistanca, koji je pomagao u razgovoru, pustili su nekoliko mladića da ispričaju svoju priču. Nisu imali problema s fotografiranjem lica, no nisu željeli razgovarati o putovanju koje su prošli. Svi su, osim toga, bili loše odjeveni. Tanka odjeća, obuća koja se raspada. Lagano drhture dok razgovaramo. Među njima se ističe Adnan Gul, 22-godišnjak iz Swata u Pakistanu. Njegovo putovanje trajalo je četiri mjeseca. Put je platio još u Pakistanu: dao je šest tisuća eura za prijevoz preko granica, do Njemačke. Brat mu je pomogao da prikupi novac i da nađe ljude kojima treba platiti za putovanje. Bio je to siguran način - platiš na početku i onda nema iznenađenja kasnije, pojašnjava Adnan. Putovao je autobusom, automobilom, pješice. Brodom jako malo, samo preko Bospora, iz jednog dijela Istanbula u drugi. Nije želio putovati morem jer su mnogi tako stradali pa je odabrao rutu koja ne uključuje stari brod, uzburkano more i malu vjerojatnost da živ dođe na drugu obalu, kaže nam.

 

Otupio od neizvjesnosti

- U Turskoj sam putovao autobusom sve do Istanbula, a Bugarska je bila najteža. Pješačio sam. Bio sam bez hrane, posve sam i mislio sam da ću umrijeti. Ne znam što me gonilo naprijed. Sve mi se pomiješalo u glavi, više nisam siguran kuda sam sve prolazio. Čak i ljudi s kojima sam razgovarao - njihova lica su mi se stopila u jedno i nisam siguran da bih ikog uopće prepoznao - kaže Adnan.

Kad je našao vozača koji ga je trebao provesti preko Hrvatske, najprije nije želio ići. Shvatio je da se treba s previše ljudi smjestiti u jako mali prostor i nije mu se to svidjelo. No, vozač je bio dio lanca kojem je platio prijevoz i nije bilo izbora. Kad je vidio o kojem je točno broju ljudi riječ, ponadao se da put neće dugo trajati.

- Otupio sam od svega. Rečeno mi je da se moram tako voziti pa se nisam previše bunio, nego sam rekao da je to u redu. Da je to bilo na početku putovanja, nikad ne bih prihvatio takav put. Kad su nas zaustavili i kad sam shvatio da je to policija, bio sam neopisivo sretan. Mislim da se nikad u životu nisam toliko obradovao policiji - dodaje Adnan kroz smijeh.

S drugim putnicima iz kombija prevezen je u bolnicu, gdje je proveo tri dana. Nakon toga je podnio zahtjev za azilom i sad čeka rješenje. Nije mnogo vidio od naše zemlje, no ono što vidi kroz prozor Porina zasad mu je dovoljno. Mirno je, kaže. Tišina nije prijeteća, nego dobra. Nema puno ljudi na ulici, ali ne izgledaju uznemireno. Vidio je kako izgleda bolnica, ljudi su s njim pristojno razgovarali. Cilj odjednom više nije bio važan i zaključio je da bi bilo dobro ostati u Hrvatskoj.

- Ovdje je lijepo i ljudi su napokon dobri prema nama. Spavam u jako lijepoj sobi, nema puno ljudi. Mogu izaći iz hotela, ali ne izlazim jer mi je vani hladno. Osim toga, ne želim se udaljavati, u slučaju da me policija još nešto zatreba - dodaje Adnan kojem, kao i njegovim suputnicima, preostaje čekanje. Dok se ne odluči o njihovu azilu, imat će barem ono što im je tijekom zadnjih mjeseci bilo nedostižan san: krevet i redovite obroke.