TURSKA ZNA TKO JE KRIV, TVRDE DA JE UZ GÜLENA U ATENTAT NA RUSKOG AMBASADORA UMIJEŠANA I CIA! Ubojstvo u Ankari imat će dalekosežne posljedice
Nakon ubojstva ruskog ambasadora Andreja Karlova u Ankari pitanja i spekulacije se množe: kome i zašto odgovara atentat, tko će i zašto iz ovoga izaći kao poražen ili pobjednik, kako će to utjecati ne samo na rusko-turske odnose i rat u Siriji te što se može očekivati nakon ovog bezumnog čina.
Neki zapadni mediji, poput londonskoga Guardiana, čak vuku paralelu sa zlokobnim sarajevskim atentatom na austrijskoga prestolonasljednika Ferdinanda, koji je svijet gurnuo u klaonicu Prvoga svjetskog rata, a turski mediji rigaju vatru na Erdoğanova neprijatelja broj 1, Fethullaha Gülena, kao odgovornog za napad, uz dodatak da je “umiješana i CIA”. Ankara nakon neuspjelog puča traži izručenje Gülena od SAD-a, a u samoj zemlji vlada prava antigülenovska histerija.
Vojna sila
Sve to dodatno udaljava Tursku, drugu vojsku po snazi u NATO-u, od SAD-a i baca je u jači stisak Moskve. To cijeloj tragičnoj situaciji daje dodatnu dramatiku u ovo krvavo predblagdansko vrijeme kad se Europom širi nemir zbog niske terorističkih napada i gotovo histerične atmosfere prijetnji.
Kako sada stvari stoje, Andrej Karlov nije ubijen (samo) kao simbol “ruskog angažmana u Siriji” i zbog destrukcije gotovo savezničkih odnosa Rusije i Turske, nego je, kako pišu ruski mediji, ambasador bio jedan od glavnih organizatora i posrednika u pripremi trojnog kremaljskog susreta ministara vanjskih poslova Rusije, Turske i Irana - Sergeja Lavrova, Mevlüta Çavuşoğlua i Mohameda Džavada Zarifa.
Za taj se susret tvrdi da će (može) biti prijelomnica u odnosima na Bliskom istoku te će (može) izgraditi novu konfiguraciju političkih savezništava u vezi s ratovima u Siriji, ali i Iraku.
Trojni sastanak
Iako se dogodila ekstremna situacija, trojni sastanak u Moskvi nije otkazan, a nakon njega je rečeno kako su tri države spremne garantirati sporazum između sirijske oporbe i vlasti, dogovarati prekid vatre, dostavu humanitarne pomoći te slobodni protok ljudi po Siriji. Time su Rusija, Turska i Iran sebe deklarirali kao zemlje koje određuju i kreiraju sudbinu Sirije te da im možda Zapad niti ne treba kao partner, osim, možda, da se prilagodi njihovim odredbama. Doduše, Turska i Iran su u konkurentskim odnosima na terenu, ali s istim ambicijama regionalnih (i šire) sila, a Rusija u svom naletu kao (trenutačni) gospodar sirijske situacije želi kontrolirati (imati pod sobom) najjače “domaće” sudionike.
Čeka se Trump
Moskva sada smatra da može držati pod kontrolom i Teheran i Ankaru, ali sve ovisi i o tome kakvu će poziciju zauzeti nova američka administracija Donalda Trumpa jer interregnum u SAD-u traje predugo. SAD je u ovom trenutku sa svojim sirijskim saveznicima izbačen iz igre, a Bruxelles se dugo zagrijava uz liniju igrališta, bez veće ambicije da uđe u igru opterećen vlastitim brigama i dvojbama koje se samo svode na to da zaustave (mogući) novi izbjeglički prodor u Europu.
No, pokušajmo složiti puzzle s mnogo kompliciranih komadića. U Turskoj otvoreno govore, između ostalog kako bi uvjerili Moskvu da nemaju ništa s atentatom, kako je Zapadu stalo da destabilizira veliko tursko-rusko prijateljstvo. Uz mantru da je atentat želio oslabiti ljubav Turske i Rusije, sam Recep Tayyip Erdoğan iznosi teoriju da je ubojstvo bilo i “osveta za neuspjeli puč”.
Osim toga, Turska, iako donedavno ljuti protivnik Bašara al-Asada, nije previše rogoborila zbog ruske pomoći njegovim snagama u Alepu, ali zauzvrat se ni Rusi ne bune na turske pokušaje da zauzmu grad al-Baba na sjeveru Sirije, središte “države” sirijskih Kurda Rožave (Rojavayê Kurdistanê), iako ona ima svoje diplomatsko predstavništvo u Moskvi.
Izvući najviše
No, iz smrti svog ambasadora Rusija može “izvući” najviše. Naime, Zapad je unisono osudio taj bezumni teroristički čin, a ono što je najbitnije, pogotovo turskom predsjedniku Erdoğanu, jest da sa sebe skine bilo kakvu odgovornost te da Vladimir Putin to prihvati.
Već prema prvim reakcijama iz Kremlja jasno je da ruska strana ne smatra Erdoğana odgovornim, štoviše - nudi mu još veću suradnju.
Naime, čini se da je Putin uspio Erdoğana potpuno uvući u svoju interesnu sferu (rječnikom “urote” osvetio se za gubitak Ukrajine, vezavši uz sebe donedavnog najčvršćeg američkog saveznika). Prvo mu je ljetos pomogao upozorenjem o puču, a sada i oprostom odgovornosti za neugodan događaj kakav je ubojstvo ambasadora.
Doduše, neki ruski mediji kažu da Turska snosi dio odgovornosti za atentat na Karlova jer je zemlja domaćin zadužena za sigurnost stranih diplomata, ali navode (agencija Lenta) da je ovo i rezultat drastičnih čistki u sigurnosno-obavještajnoj strukturi koje su uslijedile nakon neuspjelog ljetnog vojnog udara te otupjele učinkovitost tog sektora.
Uzlazna linija
Predsjednik ruskog Vijeća za vanjsku i obrambenu politiku Fjodor Lukjanov rekao je da ovo ne bi trebalo poremetiti uzlaznu liniju rusko-turskih odnosa - koji su, podsjetimo, još prije godinu dana bili na najnižoj razini od raspada SSSR-a - ali je ipak upozorio Ankaru da je sada loptica (što se tiče tih odnosa) na turskoj strani, da Moskva čeka “operativnu reakciju Turske” i da se Ankara mora iskazati.
Neki, pak, spominju činjenicu da je atentator ubijen nakon što je upucao ambasadora i ranio još troje ljudi, izgovorio tiradu protiv ruskog angažmana u Siriji te prestao pucati i prijetiti. Nije ga se niti pokušalo uhvatiti živog, pucati mu u noge ili ga omamiti nekim sredstvom.
Kako god bilo (Putin ga ne optužuje), Erdoğan nakon ovoga ima puno problema: teroristički napadi mu se redaju, a on im ne može stati na kraj. Zatvori su mu sve puniji “gülenovaca” koje vidi svugdje oko sebe, a učinka od toga očito nema (ili ih je previše ili oni nisu toliki problem kakvim ga on predstavlja), osim jačanja njegove autoritarne vlasti koja je sve nesigurnija, a Turska postaje sve ozbiljniji i prilično nepredvidiv bolesnik. Nakon atentata počet će još jedan val čistki koji će dodatno, zapravo, oslabjeti Erdoğanovu vlast.