Po MUP-u se računi traže kao Pokemoni. Tko će ih više skupiti: Milanović ili Orepić?

Možda je netko mislio da je političar dovoljno štićena osoba već ako ga se osigurava da neometano obavlja poslove u interesu građana i još ga se fizički čuva, toliko da mu se ne može približiti zlikovac ni manijak.

No, sad se javio Milanovićev zamjenik Ranko Ostojić s mogućim novim smjerom razmišljanja o tome što je točno štićena osoba.

- To je ugrožavanje štićenih osoba - požalio se Ostojić preko RTL-a, nezadovoljan što stalno cure nove informacije o tome gdje se i koliko političari odmaraju po državnim rezidencijama, što pojedu i popiju te koliki budu računi na teret proračuna.

Nije detaljno objasnio kako se točno ugrožava štićene osobe time što se objavi gdje su se opuštale prije mjesec, godinu ili dvije i čime su se točno hranile pa o tome možemo samo nagađati.

Recimo, kad štićenoj osobi otkriješ da jede za 3100 kuna dnevno, to - istina je - dotičnoj štićenoj osobi ugrožava mogućnost da i ubuduće troši po 3100 kuna dnevno na reprezentaciju. Također, značajno joj ugrožava izglede da i sljedeće ljeto s obitelji i prijateljima provede u državnoj vili, a tako razotkrivenoj štićenoj osobi ugrožene su onda i šanse na izborima.

Utoliko je Ostojić u pravu. Ovo što se sada događa jest smišljeno i sustavno ugrožavanje štićenih osoba i predani rad na smanjenju stupnja štićenosti štićenih osoba. U rasklimanom sustavu državne sigurnosti - MUP-a i tajnih službi - koji su međusobnim otimanjem za prevlast i utjecaj razbucali svi pomalo, malo HDZ, malo SDP, puno Most - u tom sustavu ne događaju se ovih dana stvari koje bi trebale ohrabrivati štićene osobe.

Naprotiv, jagma za njihovom političkom intimom, i to ne toliko kod medija koliko među njima samima, tolika je da oni više mogu računati kako će njihove mnogobrojne diskrecije zauvijek čuvati vojske poslušnika i pouzdanika, tajnica, šefova kabineta, njihovih zamjenika, vozača i tjelohranitelja, zdrugova osiguranja, podvornika u vilama, čistačica i posluge.

Po MUP-u se ovih dana računi i dokazi protiv političara traže i skupljaju kao da su Pokemoni.

Sa svježim primjerom Karamarka, za kojega se vjerovalo da je po stupnju zaštićenosti neke štićene osobe možda i bez konkurencije u zemlji, s obzirom na njegovu ukorijenjenost u obavještajni i represivni sustav, s tim friškim iskustvom sada strepe brojne druge štićene osobe.

Među njima možda i ponajviše predsjednik SDP-a Zoran Milanović te njegov zamjenik Ranko Ostojić jer upravo se oni čine kao prve sljedeće mete Mostove operacije razotkrivanja.

Tema je postupanje s javnim novcem i odnos prema javnoj funkciji i javnom novcu.

Jasno, Milanović i SDP radije bi neke druge teme jer ovdje baš nisu doma. Milanović sigurno nije prvak političke skromnosti: pa on je letio helikopetrom do Osijeka, a prazan automobil posebno slao da se može voziti po Osijeku, večere s jastogom za SDP-ovo društvo plaćao 6500 kuna, pola novca za zadnju izbornu kampanju potrošio na hotele, vodio tjelohranitelje na skijanje, trčanje, čak i na bicikliranje u suprotnom smjeru, nabavljao nove audije A8 za Vladu i ministre, općenito ostavio je puno potencijalno iritirajućega materijala iza sebe.

A to se ovih dana baš jako traži.

Jasno, predsjedniku SDP-a više bi odgovarala velika ideološka konfrontacija za koju, odlaskom Karamarka, više nema pravog al pari partnera na političkoj sceni. Žudnja za vremenima kad se moglo nadglasavati na potpirivanju nacionalnih strasti vidi se i iz SDP-ova potenciranja neprilika sa Srbijom kao glavne teme predizborne kampanje. Orsat Miljenić, na primjer, kao jedan od najbližih Milanoviću, nastupa danas, baš kao i stranački šef na vrhuncu prošle kampanje, kao veći domoljub od bilo koga iz takozvane Domoljubne koalicije. Nije to samo zato što se ljudi s ljevice tradicionalno moraju više dokazivati u tom pogledu, nego i stoga što SDP-u u ovom času savršeno odgovara da se fokus kampanje s kopanja o mogućim pogodovanjima, namještanjima, neracionalnom raspolaganju državnim novcem, privilegijama, zapošljavanjima i slično prebaci na teme u kojima je više emocija, a manje činjenica.

Nitko sretniji od Milanovića ako se branitelji na temi Srbije ili bilo kojoj drugoj u ovom trenutku opet uključe u izbornu kampanju.

Strah je očit. Milanović se pravi da spava i ne radi ništa što baš ne mora, zaobilazi svaku opasnost da uđe u veću polemiku, političku svađu, nekako nije zajedljiv kao inače. Ne vuče previše poteza, valjda je pet-šest ljudi pomaknuo na listama, i to je sve. Pitaju ga zašto nema svježih ljudi na listama. Ali može li se uopće biti svježiji od, na primjer, Marasa, Grčića ili Milanke Opačić, objektivno baš su se lijepo odmorili zadnjih četiri-pet godina.

Počela je kampanja u kojoj će se vidjeti je li Milanović politički natprirodno biće, otporno na sve vanjske podražaje, te hoće li on proći stres-test Mosta. Iako Most kao politička ideja ne postoji, kao odred za političke eliminacije ipak i dalje relativno uspješno djeluje.

Zbog toga je Milanović baš nekako povučen u sebe.

Čini se kao da se ovih dana ne osjeća kao dovoljno štićena osoba.