KOMENTAR Što je opasno u hrvatskoj suradnji s Ifo institutom
Netko je opet spomenuo Ifo institut i, priznajem, strah me je. Ne zbog uglednog njemačkog instituta koji je donedavno na čelu imao jednog od najutjecajnijih svjetskih ekonomista Hansa Vernera Sinna i čiji stručnjaci su sigurno sposobni napraviti model ekonomije za malu mediteransku državu, strah me je zbog naše sklonosti da sudbinu zemlje krojimo prema receptu nekoga tko ovdje ne namjerava živjeti. Još više od toga strah me je vlasti koja se sama boji preuzeti odgovornost za vođenje države, pa onda u potrazi za dodatnom pameću, na neutralnom terenu, pronalazi stručnjake koje će, propadne li projekt, moći jednostavno okriviti za neuspjeh - jer “rekli su nam”.
Njemački ugledni think tank nije prva institucija s kojom smo pokušali. Dosad su nam programe već pisali u MMF-u, Svjetskoj banci, Bruxellesu... Našu prvu reformu poreznog sustava projektirao je također Nijemac - hajdelberški profesor Manfred Rose, ideja je bila oporezovati prihod i imovinu, a kapital osloboditi poreznog tereta. Ekonomski savjetnik Ivice Račana bio je jedno vrijeme i jedan od autora mađarskog kapitalističkog uzleta, uvjereni liberal Lajos Bokros; napisao je program, ali nije se uspio susresti s Račanom koji je svoj tim (Crkvenac, Kuštrak, Rohatinski) ipak usmjerio prema MMF-u. Vremena su srećom bila dobra, novca je bilo u izobilju, pa krivce za prekomjerne troškove u to doba prozivamo tek danas. Da, autoceste su bile skupe, dugo ćemo za njih plaćati kamatu, ali htjeli smo ih, odluka je bila naša, a problem je, kao i uvijek, nastao s našim kasnijim lošim upravljanjem.
Ako me sjećanje ne vara, samo je dvoje hrvatskih premijera za ozbiljne reforme odlučilo upregnuti kvalitetne izvanstranačke timove domaćih stručnjaka - Nikica Valentić, čije je reforme osmislio tim okupljen oko Ekonomskog instituta Zagreb (EIZG), i Jadranka Kosor, kojoj je ekipa s istog instituta napisala Program gospodarskog oporavka. Valentićeva se reforma smatra uspjehom iako cijeli paket nikada nije bio završen. Program Jadranke Kosor u Vladi nije imao tko provesti. Čak i da je imao, svi hrvatski reformski planovi zakazali su kad su oni koji su ih trebali provesti u jednom trenutku shvatili da takvom reformiranom zemljom više ne bi znali upravljati.
Ekonomski institut Zagreb jedan je od kvalitetnih think tankova koji rade na budžetu države (drugi je nešto manje u javnosti eksponiran Institut za javne financije - IJF) i kojima se država sramotno malo koristi. Suradnje nedostaje i među samim think tankovima. Dok se naša dva, pameću najkoncetriranija instituta EIZG i IJF danas bore protiv nametnutog, a vjerojatno neozbježnog i s obzirom na izvore financija opravdanog spajanja, vrhunski njemački instituti ((Ifo, Kiel, Halle i RWI Essen) često u javnosti nastupaju zajednički, surađuju na projektima, konzultiraju vladu i zastupnike u Bundestagu. Nisu objedinjeni jer Njemačka je federacija, a bogate savezne države vole autonomiju svojih think tankova.
Ivana Maletić, HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu i osoba s kojom se u stranci ozbiljno računa kad se govori o kreiranju budućih ekonomskih strategija, nedavno je program Ifo instituta za Hrvatsku koji je 2014. naručila Zaklada hrvatskog državnog zavjeta predstavila tek kao polazišnu točku u izradi vlastite, HDZ-ove strategije, gdje se vodilo računa i o analizama Europske komisije, Svjetske banke, MMF-a, ali i naših instituta (napokon), a koja nikad nije bila predstavljena javnosti i koju je vlada Tihomira Oreškovića odbacila.
Nova strategija, koliko se dosad moglo iščitati iz škrtog predstavljanja programa vjerojatnog budućeg HDZ-ova šefa Andreja Plenkovića, trebala bi se temeljiti na pravnoj sigurnosti, stabilnom poreznom sustavu i jačanju doprinosa monetarne politike u stvaranju dugoročno održivog rasta, čime se bavio i Ifo institut, koji je javnosti uskratio objavu svojeg dokumenta prije završetka prošle izborne kampanje “kako bi se izbjegla povezanost instituta s bilo kojom strankom koje sudjeluja u izborima”.
Jednom kad je bila objavljena, Ifoova studija o Hrvatskoj mnoge je razočarala, jer izostao je najavljivani “revolucionarni moment”. Konzervativni Nijemci ustrajali su na planu restrukturiranja gospodarstva, podizanju produktivnosti i polaganoj deeurizaciji monetarne politike, uz kombiniranu internu i eksternu devalvaciju kune, što je zapravo jedini iznenađujući detalj i odstupa od proklamirane politike Bruxellesa. Laboratorijski hladan, dijagnostički i statistički nesporno točan, to je uz sve mane dosad najkompleksniji dokument serviran jednoj našoj vladi zajedno sa setom preporuka za daljnje moguće postupke. U svakom slučaju to je odlična polazišna točka za izradu ne bilo kakve, nego dobre domaće ekonomske strategije.
Dokument je danas na raspolaganju svima, što znači i SDP-u kao jedinom drugom ozbiljnom pretendentu na jesensku izbornu pobjedu (Google: Ifo Report on Croatia). Zapravo, jedino čega se bojim više od doslovnog preslikavanja Ifoovih zaključaka u hrvatsku dnevnu politiku je SDP-ova najava da će nakon izbora nastaviti gdje su stali. Nastavak lošeg nikad ne vodi dobrom, zato su, pobogu, ni zbog čega drugog, prije pola godine izgubili izbore.