I ovi psi imaju pravo na život

Galina Makarova i Arbat

Marija Ionova-Gribina

Arbata smo iz skloništa uzeli 2011. godine. Već smo imali psa i zapravo nam nije trebao još jedan. No njegova nam je priča zapela za oko. Arbat je nekad bio kućni ljubimac, no jednog su mu dana šape zapele u skretnici i bivši su ga vlasnici jednostavno ostavili na pruzi. Kada sam to pročitala, plakala sam dva dana, a zatim sam rekla svom mužu: „Uzmimo ga.“ Suprug je odmah pristao.

Odlučili smo udomiti Arbata čim smo ga prvi put susreli – bio je tako ushićen, bilo ga je nemoguće ne zavoljeti. Suprugu i meni su postavili brojna pitanja i morali smo ići na „probne šetnje“ kako bi vidjeli možemo li se s time fizički nositi. Arbat je velik pas, a nisam ni ja pretjerano mala. Morali smo napraviti određene prilagodbe s obzirom na to da živimo na četvrtom katu bez dizala.

Arbatova kolica koštaju 500 dolara, no ljudi iz skloništa su nam pomogli. Prikupili su novac i napisali pismo američkoj kompaniji Eddie's Wheels koja proizvodi kolica za pse. Arbatova priča toliko ih je pogodila da su nam dali popust od 50%. Pomogli su nam i s dostavom. Jednom je preko ceste dotrčala vjeverica kako bi bacila pogled na Arbata. Odjurio je za njom takvom brzinom da sam ga jedva uspjela sustići. U kolicima se ne kreće ništa lošije od policijskog automobila.

Irina Gulina i Goša

Marija Ionova-Gribina

Goša je kao štene živio na parkiralištu. Kada mu je bilo deset mjeseci, neki je idiot pucao na njega iz pneumatskog pištolja. Metak ga je pogodio u lopaticu. Zbog boli i šoka je istrčao na cestu gdje ga je udario automobil. Tamo je ležao sve dok ga nije pronašla djevojka koja ga je odnijela u kliniku. Morali su mu amputirati šapu.

Ranije smo imali obiteljskog psa, no ona je umrla. To je bilo toliko bolno da sam odlučila da više neću imati psa. No jedne sam noći sanjala da ću pronaći psa s tri šape. I već sam sljedećeg dana otvorila novine i u njima ugledala Gošinu sliku s molbom za pomoć. Odmah smo otišli i uzeli ga. On je predivan pas, nimalo ogorčen, jako dobroćudan.

Kad je bio mlad, Goša nije primjećivao da nema šapu i sretno je preskakao preko ograda. Tek kad se približio devetoj godini mu je počela trebati pomoć prsluka. Bio je i prilično punašan. Uvijek je željan šetnje. Ako je na putu natrag umoran, primim ga za ručku i nosim kući. Jasno, težak je. Leđa mi otpadaju Ali to nije važno. Važno je da je on ovdje.

 

Andrej Jarkovič i Maks

Marija Ionova-Gribina

Sami smo napravili kolica, nije komplicirano. Zavarili smo nekoliko polietilenskih cijevi koje se koriste za grijanje i dodali dva kotača s dječjih kolica. Našao sam upute na internetu. Maks je u dobi od šest godina obolio od hernije intervertebralnog diska i stražnje noge su mu otkazale. To je bilo prije dvije godine. Ne vodimo ga prečesto u šetnje u kolicima, samo kada idemo daleko ili kada je vani blatno i mokro. Obično koristimo pojas ili hodalicu, inače on u potpunosti zaboravi na to da mu ne rade stražnje noge.

Ostali psi na Maksa reagiraju kao na bicikl. Trče za njim, ne razumiju o čemu se radi te pokušavaju ugristi kotače. No naš Maks ima borbeni karakter i zna dobro uzvratiti. Ponekad juri za mačkama, no pokušavamo ga ne puštati da to radi jer bi se kolica mogla prevrnuti i mogao bi povrijediti leđa.

Nina Barber i Verba

Marija Ionova-Gribina

Djeca reagiraju puno bolje verba nego odrasli. Oni ne vide joj nedostaje šapu kao ništa neobično. Da, mi objasniti da verba imao nesreću, ali su ga vrlo mirno, vrlo prirodno. Uostalom, to je stvarno prirodno živih bića patiti. No, odrasli vide drugačije. Oni obično pokazuju simpatije, ali ponekad pretjerati. Mislim verba bih se iznenadio kad bi znala koliko je šteta što je izaziva. Htjeli smo nabaviti psa. Umjesto da kupimo psa s pedigreom, željeli smo uzeti jednog iz skloništa ili s ulice. Nisu nas odbile Verbine tri šape. Na internetu smo vidjeli snimku na kojoj trči naokolo i igra se s drugim psima. Bilo je jasno da to što joj nedostaje šapa ne predstavlja problem niti njoj niti drugim psima.

Prije dvije godine smo odlučili početi trenirati Verbu za terapijskog psa, odnosno psa koji posjećuje sirotišta, hospicije i staračke domove. Bila je to vrlo prirodna odluka. U šetnji ljudi jako često primijete Verbu, podragaju je i pitaju što joj se dogodilo. Jako joj dobro ide s ljudima.

Sada Verbu dva puta mjesečno vodimo u dječju knjižnicu, gdje joj djeca naglas čitaju knjige. S vremena na vrijeme idemo u centar za posvojitelje, gdje se organiziraju događanja za pse i njihove vlasnike. Nakon što je godinu dana bila terapijski pas Verba je išla na ponovnu procjenu. Bila je najbolja u skupini!

Djeca na Verbu reagiraju puno bolje od odraslih. Njima činjenica da ona nema šapu ne predstavlja ništa neobično. Da, objasnimo im da je Verba imala nesreću, no oni to prime vrlo mirno, vrlo prirodno. Uostalom, zaista je prirodno da živa bića pate. No odrasli to vide drugačije. Oni obično pokazuju suosjećanje, a ponekad čak i pretjeruju. Mislim da bi se Verba jako iznenadila kad bi saznala koliko sažaljenja pobuđuje.

Stella Kuznjecova, Dana i Bulat

Marija Ionova-Gribina

Htjela sam psa s invaliditetom, jer volim voditi brigu o psima, šetati ih i sl. Radim svaka četiri dana i imam privatnu kuću pokraj rijeke s puno otvorenog prostora. Idemo u šetnju tri ili četiri puta dnevno.

Dana je stigla iz skloništa. Ugledala sam je i rekla sama sebi – to je moj pas. Posjetila sam sklonište tri puta kako bi naučila kako se brinuti o njoj. Njezina leđna moždina bila je ozlijeđena pa nije mogla hodati. Sklonište vam neće samo predati psa, prvo provjeravaju hoćete li biti dobar vlasnik.

Bulat je živio na selu i nije imao krova nad glavom, no ljudi su ga hranili. Pripadao je svima. Jedan dan je zaspao u polju i kombajn mu je odrezao stražnje šape. Bio je prestravljen i otišao je šepajući. Nitko ga nije vidio otprilike dva mjeseca. Svi su mislili da je umro od gubitka krvi, no onda se ponovno pojavio. Njegove šape već je prekrila koža. Htjeli su ga uspavati, no ipak su se predomislili. Svima ga je bilo užasno žao nakon svega što je preživio. Tako je šest mjeseci živio u kutiji na lancu dok za njega nisu saznali neki volonteri koji su mu odlučili pokušati naći dom.

Svi u okrugu mene i pse već znaju po imenima. Vodim ih u šetnju zajedno. U početku je bilo zastrašujuće, no navikla sam se na to. Ako Bulat u svojim kolicima naleti na Danu, kažem: „Stani, oprezno!“ Shvate poruku i drže se na udaljenosti.

Izvorni članak na ruskom jeziku.