Zašto je Sovjetski Savez napravio vlastito atomsko oružje?

Danas je nuklearno oružje ozbiljan problem za čovječanstvo, ali upravo je njegovo stvaranje stavilo točku na epohu grandioznih svjetskih ratova. Zajamčeno uništenje svijeta primoralo je supersile da se dogovaraju u onim sferama u kojima bi se ranije lako odlučile za oružani sukob.

U prvim godinama nuklearne ere Sjedinjene Države su imale monopol na posjedovanje atomske bombe. U kolovozu 1945. godine Amerika je demonstrirala u kakvoj opasnosti su zemlje koje ne pripadaju zapadnom bloku bacivši dvije bombe na Japan. Situacija se promijenila 29. kolovoza 1949. godine kada je Sovjetski Savez testirao vlastito nuklearno oružje.

 

Početak utrke u naoružanju

Fizičari su prvi put krajem 1930-ih iznijeli ideju da se ogromna energija koja se dobiva cijepanjem jezgre atoma urana može iskoristiti u vojne svrhe. U teorijskom proučavanju nuklearnog problema Njemačka je otišla dalje od ostalih zemalja. Njemački nuklearni projekt pokrenut je već u ljeto 1939. godine. Fizičari koji su po Hitlerovom dolasku na vlast pobjegli iz Njemačke brzo su shvatili kakve posljedice može imati uspješan završetak tog programa. Bilo je neophodno preduhitriti Nijemce, i to što je moguće prije.

U kolovozu 1939. godine američki predsjednik F. D. Roosevelt dobio je pismo od poznatog znanstvenika Alberta Einsteina. Dobitnik Nobelove nagrade za fiziku je skrenuo predsjedniku pozornost na to da nacisti vrše istraživanja s ciljem stvaranja nuklearnog oružja i predložio da se u SAD-u pokrene realizacija sličnog programa. U naredne dvije godine u Americi se dosta radilo na tome, uložena su značajna sredstva i angažirani najveći umovi epohe - Niels Bohr, Edward Teller i drugi.

Projekt "Manhattan". / Izvor: AP

Sve je to bilo poznato i Sovjetskom Savezu. Sovjetski fizičari su znali za djelovanje svojih stranih kolega. Obavještajna služba nije sjedila prekriženih ruku. Ona je u lipnju 1940. godine priopćila da su otpočela američka istraživanja urana-235. Pola godine kasnije, već nakon početka Drugog svjetskog rata, stigla je još alarmantnija vijest - da bi Engleska mogla napraviti atomsko oružje već 1943. godine. To je značilo da projekt privode kraju i Nijemci, čije su trupe već bile blizu Moskve. Sovjetski Savez je bio u velikom zaostatku u nuklearnoj utrci.

 

Fizičari i obavještajci

Svi podaci o uspjesima zapadnih zemalja u stvaranju atomskog oružja stizali su u Kremlj. J. V. Staljin je brzo shvatio da je ovo pitanje od životne važnosti za zemlju. Njegove riječi su bile nedvosmislene: "Nema bombe: loše radimo!" Rusima je pošlo za rukom zaustaviti Nijemce kod Moskve i ubrzo nakon toga preokrenuti tijek rata. Ali nitko nije mogao biti siguran da se situacija neće promijeniti ukoliko Nijemci dobiju tako moćno oružje. Uspjesi Amerikanaca i Engleza također su izazivali zabrinutost, jer bi oni, ako dođu do atomske bombe, mogli samostalno pobjediti Hitlera, a zatim ugroziti i Sovjetski Savez.

U rujnu 1942. godine rukovodstvo SSSR-a je donijelo odluku o stvaranju specijalnog laboratorija koji se bavi nuklearnim problemom. Praktički je upravo u tom laboratoriju počela povijest sovjetskog nuklearnog projekta. U njoj je radio mali ali visokokvalificirani kolektiv fizičara pod rukovodstvom I. V. Kurčatova, koji će ući u povijest kao otac sovjetske atomske bombe. Sa znanstvenicima su blisko surađivali i obavještajci. Sovjetska obavještajna mreža u SAD-u imala je kompletne podatke o tijeku američkog nuklearnog projekta, sve do lokacija najvažnijih istraživačkih centara. Veliku pomoć su ruskim obavještajcima pružali i američki nuklearni fizičari, simpatizeri SSSR-a. Zahvaljujući njima, sheme američke bombe bile su na Kurčatovljevom stolu već dva tjedna nakon što je ona napravljena 1945. godine.

 

Kraj američkog nuklearnog monopola

Njemačka je pobijeđena bez korištenja nuklearnog oružja. Bacanje atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki u kolovozu 1945. godine više je bio simboličan čin, jer je Washington tako cijelom svijetu objavio da posjeduje supermoćnu bombu. Ta poruka je prije svega poslana Moskvi. Po završetku Drugog svjetskog rata, bivši saveznici iz antihitlerovske koalicije našli su se na suprotnim stranama barikada. Američki i britanski vojni vrh je razmatrao planove mogućeg rata protiv SSSR-a. Ti planovi su predviđali bombardiranje najvećih sovjetskih gradova atomskim oružjem.

Nuklearna gljivu bombe bačene na Nagasaki s udaljenosti od 9,6 km. 9. kolovoza 1945. / Izvor: Getty Images

To je moglo izbjeći samo ako se ukine američki nuklearni monopol. Već dva tjedna nakon uništenja Hirošime formiran je Specijalni odbor po Staljinovom naređenju, koji se bavio koordinacijom svih radova vezanih za nuklearni projekt. Tada je praktički osnovano superministarstvo s ogromnim resursima i iznimnim ovlastima. Na čelo ove strukture postavljen je najbliži Staljinov suradnik L. P. Berija.

Pod njegovim neposrednim rukovodstvom, u SSSR-u je za nekoliko godina nastala nova, nuklearna grana industrije. Za kratko vrijeme su stvarana poduzeća za obogaćivanje urana, reaktori, centrifuge i tvornice za proizvodnju bombi. U Sibiru i na Uralu novi industrijski kompleksi su građeni u planinama iz kojih su vađene stotine tona rude. Oko njih su nicali čitavi gradovi koji često nisu bili ucrtani na običnim kartama svijeta. Za njihovo postojanje znali su samo oni koji su bili povezani s realizacijom nuklearnog projekta.

Fizičar Julij Hariton, jedan od rukovoditelja projekta sovjetske atomske bombe. / Izvor: Valentin Čeredincev / TASS

Američko rukovodstvo je bilo uvjereno da SSSR neće dobiti nuklearno oružje prije 1954. godine. Nuklearna proba ruske atomske bombe na Semipalatinskom poligonu 1949. godine bila je za SAD neugodno iznenađenje. Sovjetski Savez je u uvjetima poslijeratnog rasula napregao sve snage i anulirao nuklearni monopol Amerike. Samim tim je stvoren temelj za međunarodnu sigurnost na kojem se i danas temelji svjetski poredak.

Aleksandar Veršinjin, doktor povijesnih znanosti, predavač povijesti na Moskovskom državnom sveučilištu, stariji istraživač Centra za analize problema.