Suočavanje s "afganistanskim" i "čečenskim" sindromom
Pojavu da se ljudska psiha bori s posljedicama rata i poslije njegovog završetka psiholozi zovu posttraumatskim stresnim poremećajem. Neki jednostavno kažu kako je ovdje riječ o "afganistanskom" ili "čečenskom" sindromu.
Klinička slika ovog sindroma podrazumijeva niz psihopatoloških iskustava, pri čemu mozak pokušava izbrisati sjećanje na prošle stresogene događaje, što osobu koja pati od ovog poremećaja drži u stanju anksioznosti mjesecima, ponekad i godinama.
Ova fotogalerija govori o ratnim iskustvima ruskih vojnika i njihovoj kasnijoj adaptaciji na život u miru.
Vladimir Kravčenko
Sudionik rata u Afganistanu (provincija Gazni) od 1985. do 1987. godine
Fotografija: Artjom Procjuk
Bili smo u tenku kada smo naišli na minu koja je eksplodirala. Kupola je odletjela oko šest metara uvis. Nišandžija je ležao na dnu vozila, a ja sam bio priklješten ostacima kupole. Nekim čudom, svi smo preživjeli.
Po povratku kući počeo sam piti votku. Deset godina sam se opijao.
Da nije bilo moje obitelji i novog posla, ne bih se izvukao. Oni su mi pomogli da ne potonem na dno.
Dmitrij Dagas
Sudionik rata u Afganistanu (provincije Baglam i Panjšir) od 1983. do 1985. godine
Fotografija: Artjom Procjuk
Još čuvam svojevrsni ratni trofej, putovnicu "duha" koji se spremao pucati na mene [sovjetski vojnici mudžahedine su zvali "duhovima" s obzirom na to da ih često nisu mogli vidjeti prilikom napada]. Na sreću, sve se dobro završilo, bio sam brži od njega.
Poslije rata sam pet mjeseci proveo u bolnici zbog posljedica kontuzije i potresa mozga. Uz to mi je i amputirana noga, počeo sam mucati i nekontrolirano treptati. Javljali su se i fantomski bolovi u nozi koje više nije bilo, a kasnije se, kada sam dobio loše podešenu protezu, pojavila i stvarna bol. Tražio sam razumijevanje od okoline, ali ubrzo sam shvatio da se ni u kojem pogledu ne mogu osloniti na ljude koji su me okruživali.
Mučio me osjećaj praznine, pa sam počeo piti. Međutim, jedan prijatelj me je odveo na kampiranje. Tri tjedna provedena na svježem zraku i žensko društvo učinili su čudo. Poslije toga sam odlučio upisati umjetničku školu i započeti novi život. Vjerujem da su prijatelji i umjetnost sačuvali ono ljudsko u meni.
Oleg Rjabikov
Sudionik rata u Čečeniji (Grozni) tijekom 1995. godine
Fotografija: Artjom Procjuk
Prilikom operacije "čišćenja" naoružanih pobunjenika u Groznom tijekom zime 1995. godine greškom smo se našli pod vatrom naših jedinica. Morali smo se povući, pa je dionica okončana neuspjehom. Ipak, sreća u nesreći je bila u tome što nismo imali poginulih niti ranjenih.
Kada sam skinuo uniformu i vratio se kući, ispostavilo se da nikoga nije briga. Ljudi su živjeli uobičajeno. Rat u Čečeniji nije ih nimalo zanimao, baš kao ni strahote koje smo tamo preživjeli. Jedino smo u obiteljima naišli na razumijevanje.
Mihail Alimov
Sudionik rata u Afganistanu (provincije Kandahar i Šindand) od 1981. do 1983. godine
Fotografija: Artjom Procjuk
Naš konvoj od 42 kamiona našao se na udaru neprijatelja. Pucnjava izgleda dobro samo na filmu. Kada to doživite u stvarnosti, čini vam se da vas gađaju sa svih strana. Ne znate ni tko vas napada, ni gdje se točno nalazi. Ja i moj vozač Nikolaj automatom smo uzvratili vatru, pucali smo nasumice kroz prozor vozila.
Odjednom je uzviknuo i vidio sam da je pogođen u vrat. Pitao sam ga može li nastaviti voziti, na što je odgovorio: "Mogu." Pritisnuo sam mu ranu rukom, dok je Nikolaj zgrabio volan i pokrenuo vozilo. Nekako smo se uspjeli dokopati sigurnog teritorija. Nakon ovog incidenta iz stožera je stiglo naređenje da se u budućim sličnim situacijama vozila iz konvoja ne zaustavljaju, već da se nastave kretati najvećom mogućom brzinom.
Navikavanje na običan život bilo je teško. Rat je teško zaboraviti. Prizori s bojišta stalno su mi bili pred očima.
Iako se nisam želio vraćati u Afganistan, ne žalim zbog toga što sam bio tamo. To nema veze s patriotizmom ili željom za dokazivanjem. Jednostavno, napravio sam ono što mi je bila dužnost. Hvala Bogu, ostao sam živ.
Vladimir Popov
Sudionik rata u Čečeniji od 1999. do 2010. godine
Fotografija: Artjom Procjuk
Svaki vojnik čuvao je dva rezervna metka, jedan za sebe, drugi za prijatelja. Služili su tome da se skrate muke ako dođe do teškog ranjavanja i tome da nas ne zarobe žive.
To je bio jedan od razloga zašto su neki od nas podivljali kada su se vratili kući i skinuli uniforme. Tada vam je sve teško i nepoznato. Trudite se naći posao, ali ne znate raditi ništa drugo osim ratovanja. To zaista stvara dodatni pritisak i teško je nositi se s time. Razdoblje u kojem se nastojite uklopiti u društvo neke ljude jednostavno slomi. Počinju piti ili uzimati drogu ili se odaju kriminalu.
Bilo mi je najteže prvih šest mjeseci nakon povratka kući. Na svaki i najmanji zvuk skakao sam iz kreveta i pogledom tražio neprijatelja. Bilo mi je teško shvatiti da to ljudi vani samo šetaju ili voze automobile. Stalno sam gledao unaokolo u potrazi za pogodnim mjestom za postavljanje mitraljeskog gnijezda ili snajpera.
Nisu mi psiholozi pomogli da se vratim normalnom životu, nego suborci s ratišta. Lakše je pričati s nekim tko je doživio isto što i ti.