Zločin i kazna nakon 150 godina
U kolovozu 1865. godine sin trgovca Gerasim Čistov, raskolnik po vjeroispovijesti, optužen je za ubojstvo s predumišljajem. Njegove žrtve su bile dvije starice - pralja i kuharica. Ubio ih je da bi opljačkao njihovu gazdaricu. Po cijelom stanu su bile razbacane stvari, a iz željeznog sanduka su odneseni zlatni ukrasi. Obje starice su ubijene sjekirom.
Mnogi kritičari smatraju da je upravo taj događaj poslužio Fjodoru Dostojevskom kao zemelj za roman "Zločin i kazna".
Svjetska kultura još uvijek pod dojmom
Hermann Hesse je rekao da je autor u "Zločinu i kazni" uspio prikazati cijelu epohu svjetske povijesti, a Albert Camus je priznao da su romani Dostojevskog izazvali u njemu pravi duševni potres ("soul-shaking experience"), koji je zatim prožeo sva njegova književna djela.
Roman "Zločin i kazna" imao je velikog utjecaja i na kazalište - postavljan je na scene diljem Europe, a jedna od najznačajnijih je bila predstava Paula Ginistyja u pariškom "Odeonu" 1888. godine.
Roman je imao na desetke ekranizacija. Prvi put je ekraniziran još u Ruskom Carstvu 1909. godine. Smatra se da je drama sovjetskog redatelja Lava Kulidžanova (1969.) najuspješnija ekranizacija "Zločina i kazne".
Radnja romana se odrazila i u mnogim suvremenim filmskim ostvarenjima. Po velikoj ljubavi prema Dostojevskom posebno je poznat Woody Allen. Vrlo jasne paralele s "Zločinom i kaznom" primjetne su u filmovima "Završni udarac" (Match Point, 2005.) i "Nerazuman čovjek" (Irrational Man, 2015.).
Popularni ruski pisac detektivskih priča u povijesnom kontekstu Boris Akunjin napisao je djelo "F.M." (Fjodor Mihailovič), gdje prikazuje zločin Rodiona Raskoljnikova u žanru detektivskog romana, s tim što je glavni junak mrtvozornik Porfirij Petrovič.
U Moskvi je 2016. godine postavljen na scenu mjuzikl "Zločin i kazna", a u Londonu je roman interpretiran kao rock mjuzikl.
Portret Dostojevskog (slikar - Ilja Glazunov),1962. Izvor: Pavel Balabanov / RIA Novosti
Roman rođen iz priče
Dostojevski je zbog širenja zabranjenog pisma kritičara i publicista Visariona Belinskog proveo četiri godine na robiji u Sibiru (od 1850. do 1854). To je razdoblje opisao u romanu "Zapisi iz mrtvog doma". To životno iskustvo je jako utjecalo na ruskog pisca. On je na robiji snažno osjetio bolesti svoje epohe: sveopće siromaštvo, porast kriminala i pijanstvo, i poželio ih je upečatljivo odraziti u svome djelu.
Međutim, uvijek ga je nešto sprečavalo da pristupi realizaciji svoje stare književne zamisli. Dostojevski je stalno imao financijskih problema, te je, da bi preživio, morao za mali honorar pisati svoja djela na brzinu, kako bi ih stigao završiti u predviđenom roku, sukladno krajnje nepovoljnim uvjetima ugovora. Najzad je Dostojevski 1865. ponudio Mihailu Katkovu, tadašnjem uredniku utjecajnog književnog lista Ruski vjesnik, malu priču - "psihološki izvještaj o jednom zločinu".
Priča neprimjetno prerasta u veliki roman. Dostojevski zapostavlja sve ostale književne poslove i tijekom cijele 1866. godine piše roman čija se nova poglavlja postupno objavljuju u Ruskom vjesniku. Kako se sam Dostojevski izrazio, on je radio na romanu "kao robijaš", tj. uopće nije izlazio niti se pojavljivao među ljudima.
Te, 1866. godine, "Zločin i kazna" je bilo književno djelo o kojem se najviše govorilo u ruskim književnim krugovima.
Tri različite verzije zločina i kazne
Sačuvane su tri bilježnice s rukopisima i bilješkama vezanim za "Zločin i kaznu". To su u suštini tri rukopisne redakcije romana.
One jasno svjedoče o tome koliko dugo je sam Dostojevski tražio odgovor na glavno pitanje svog romana - zašto je Raskoljnikov izvršio ubojstvo? Zašto je uopće došlo do tog raskola (prezime Raskoljnikov potječe od riječi "raskol") u duši glavnog junaka? Svaka redakcija je imala različito tumačenje. U provobitnoj priči junak ubija jednu ništavnu osobu da bi njezinim novcem usrećio mnogo divnih ljudi.
U drugoj redakciji Raskoljnikov je još uvijek nadahnut tobožnjim humanističkim idejama, tj. želi osloboditi svijet od pohlepne i gramzive starice u korist poniženih i uvređenih, ali ta paradoksalna ideja ubojstva iz ljubavi prema drugim ljudima već poprima crte vlastoljublja.
U trećoj redakciji spomenuta misao dostiže kulminaciju: Raskoljnikova upropaštava "Napoleonova dilema", tj. pitanje može li ubiti i ima li pravo na to.
Dostojevski je bio u velikoj nedoumici povodom završetka romana. U jednoj rukopisnoj varijanti postoji čak i bilješka o tome da se Raskoljnikov odlučuje za samoubojstvo.