Sto godina od ubojstva Grigorija Rasputina, prijatelja carske obitelji

"Ulice Peterburga su bile praznički ukrašene, prolaznici su zaustavljali jedni druge i s puno sreće čestitali poznanicima, a često i nepoznatim ljudima... Po cijelom gradu su se u crkvama služila blagodarenja, u svim je kazalištima publika tražila da se pjeva himna i s entuzijazmom pozivala izvođače na bis". Tako se u jednoj knjizi opisuje blagdansko raspoloženje koje je tobože obuzelo žitelje Peterburga kada se 17. prosinca (30. prosinca po novom stilu) 1916. godine pročulo da je prethodne noći grupa urotnika ubila prijatelja carske obitelji Grigorija Rasputina.

Desetak godina ranije Rasputin se kao običan seljak iz Sibira tek pojavio u Peterburgu. Tada nitko nije mogao pretpostaviti da će njegova riječ imati veliku težinu na državnom vrhu, i da će i njegova smrt prethoditi smrti cijele carske obitelji.

 

"Posebne duhovne sposobnosti"

Kada je Rasputin došao u Peterburg negdje oko 1904.-1905., već je bio poznat kao čovjek od vjere. Bio je beskućnik Krista radi, tj. obilazio je manastire i sveta mjesta. Pričalo se da ima izuzetne sposobnosti i da može iscjeljivati bolesnike.

U Peterburgu su se za njega zainteresirali mnogi ljudi iz Crkve, među kojima je bio i arhimandrit Teofan, duhovnik carske obitelji. Prema jednoj pretpostavci, otac Teofan je predstavio Rasputina caru Nikolaju II. i carici Aleksandri Fjodorovnoj.

Makarij, Teofan i Rasputin, 1909. Fotografija iz arhive.

U to doba je Rasputin ostavljao snažan i pozitivan dojam čak i na ljude koji su imali besprijekornu reputaciju pustinjaka, poput arhimandrita Teofana. "...Otac Teofan se jako zainteresirao za došljaka, videći u njemu lik 'sluge Božjega' i 'svetog čovjeka'", pisao je mitropolit Benjamin, supodvižnik arhimandrita Teofana. I njemu se svidio sibirski "starac" (koji tada nije imao više od 40 godina): "Rasputin je odmah ostavio na mene snažan dojam, kako neobičnom usredotočenošću svoje ličnosti [...], tako i britkošću razumijevanja duše..."

Povjesničar Crkve Georgij Mitrofanov uvjeren je da "Rasputin nije bio avanturist. To je bio čovjek koji je zaista imao poseban pogled na svijet i izuzetne duhovne sposobnosti".

 

Iscjelitelj

Rasputin se svidio caru i carici. Priča se da je najviše utjecaja imao na caricu. Ta priča se vezuje za tešku bolest carevića Alekseja, jedinog nasljednika prijestolja. Dječak je, naime, bolovao od hemofilije.

Prema mnogobrojnim svjedočenjima, kada mu u akutnim fazama bolesti liječnici nisu mogli pomoći, pomagao mu je Rasputin. Ian Vorres je napisao knjigu "Posljednja velika kneginja" u kojoj velika kneginja govori kako su Rasputinove intervencije zaista blagotvorno djelovale na carevića. Njezine riječi su, kaže pisac, imale utoliko veću vrijednost s obzirom na to da kneginja nije imala dobro mišljenje o "starcu".

Aleksandra Fjodorovna s djecom i Rasputinom, 1908. Fotografija iz arhive.

Dobročinstvo

Rasputin je cara nazivao "otac", a caricu "majka". Ta bliskost carskoj obitelji morala je imati određenog utjecaja na čovjeka kakav je bio sibirski "starac". U knjizi "Grigorij Rasputin Novi" pisac, publicist i novinar Aleksej Varlamov pripovijeda kako se Rasputin počeo hvaliti svojim vezama u Zimskom dvorcu, i pomagati ljudima koji su tražili neku pomoć. On ih je primao u svom velikom stanu u centru tadašnje ruske prijestolnice. Trudio se nikoga ne odbiti i svakoga saslušati. Davao je novac onima koji su ga tražili, pa bi čak i telefonirao nekome u vladi ako je smatrao da je to potrebno. Prema priči spomenutog Varlamova, Rasputin je jednom telefonirao u MUP i naredio činovniku koji se javio na telefon: "Zovi onog svog ministra Aljošku", misleći na Alekseja Hvostova, ministra unutarnjih poslova 1915-1916.

O Rasputinu se 1910-1911. već nije pričalo kao o pravedniku kao kada je došao u Peterburg. Prijestolnicom su kolale glasine da se odao piću, razvratu i skandalima. Pričalo se o njegovoj sposobnosti da hipnotizira predstavnice slabijeg spola. Kada su ga zbog toga korili, on se navodno opravdavao da žene same traže bliskost s njim, te da se blagodat može spoznati samo kroz grijeh.

Karikatura o utjecaju Rasputina na carsku obitelj. Izvor: Alamy / Legion Media

Najgnusnije glasine

Zli su jezici posebno širili glasine o tome da je on bio u intimnim odnosima s caricom i njezinim kćerima. Čak se navode caričine riječi iz "originalnog" pisma Rasputinu koje su tiskane na hektografu i plasirane po cijelom Peterburgu krajem 1911. godine: "Ja sam samo tada u duši spokojna i odmaram se kada ti, učitelju, sjediš blizu mene i ja cjelivam tvoje ruke, a glavu naslonim na tvoje blaženo rame". Ta "tiskana pisma" su, po riječima Vladimira Kokovcova (prije revolucije ruskog ministra financija i premijera, a poslije revolucije pariškog bankara), "davala povoda za najgnusnije glasine", premda su "u suštini ispoljavala caričino mistično raspoloženje".

Rasputin i njegovi sljedbenici, 1914. Fotografija iz arhive.

"Tiskari" su ta "pisma" dobivali od raspopljenog monaha Iliodora, koji ih je, kako pojedinci zamišljaju, dobivao osobno od Rasputina. Taj raspopljeni monah je, navodno, najprije bio pod utjecajem "starca", a zatim je postao jedan od njegovih najljućih neprijatelja. Objavio je čak i knjigu o Rasputinu pod nazivom "Sveti vrag". Ubrzo nakon skandala s "pismima", jedan je zastupnik parlamenta uputio službeni dopis vlastima u vezi s Rasputinom i odmah nakon toga su novine uveliko počele pisati o njemu. Tako je prestižu ruske monarhije nanesen još jedan udarac.

 

Ubojstvo Rasputina i carske obitelji

Rasputinov utjecaj je bio sve veći, bez obzira na glasine koje su svakojake skandale vezivale za njegovo ime, zbog čega je on na nekoliko mjeseci čak morao napustiti Peterburg. Pričalo se da su već spomenuti Aleksej Hvostov i premijer Boris Štjurmer, kao i neki drugi dužnosnici, napredovali u karijeri zahvaljujući sibirskom "starcu".

Slične priče su ispredane i u vezi s događajima na frontama Prvog svjetskog rata, koji je uvelike bjesnio i u kojem je Rusija, pored sjajnih pobjeda, doživjela i nekoliko krupnih poraza. Širile su se priče da je uzrok tih poraza bila izdaja, i da to ima veze s njemačkim porijeklom carice Aleksandre. Ujedno je i Rasputin ubrojan u njemačke agente, tako da je u pojedinim krugovima sve više rasla mržnja i prema njemu. Varlamov pripovijeda kako je posljednjih mjeseci Rasputin navodno dosta pio, tobože predosjećajući svoju smrt, i tobože proričući da će carska dinastija umrijeti zajedno s njim.

Feliks Jusupov. Izvor: RIA Novosti

Svi ti događaji dostigli su kulminaciju 16. prosinca 1916. godine u kući carevog rođaka, kneza Feliksa Jusupova, koji je bio organizator zavjere "za spas prestiža carske obitelji". Jusupov je kasnije tvrdio da su urotnici, a među njima i veliki knez Dmitrij Pavlovič i zastupnik-monarhist Vladimir Puriškevič, najprije otrovali Rasputina kolačima, a zatim su nekoliko puta pucali u njega i na kraju su ga utopili u vodi, ubacivši ga u rupu napravljenu u ledu.

Dva mjeseca nakon Rasputinove smrti u Rusiji je ukinuta monarhija. Svrgnuti car Nikolaj zajedno s caricom Aleksandrom i djecom najprije je poslan u Sibir (usput su prošli pored sela u kojem je nekada živio Rasputin), a zatim su zajedno s poslugom pobijeni u podrumu jedne kuće u Jekaterinburgu. Nakon streljanja je među njihovim stvarima pronađeno 57 ikona, od kojih im je tri poklonio Rasputin.