Oseti: Nekadašnji nomadi i ratnici - danas slikari i kipari
Oseti su nepresušni izvor kreativne inteligencije na Kavkazu.
Za Vladikavkaz, glavni grad Sjeverne Osetije, često se kaže da je to "kavkaski Sankt-Peterburg". Ni u jednom drugom gradu Sjevernog Kavkaza nema toliko ljudi kreativnih profesija: slikara, fotografa, dizajnera i scenskih umjetnika.
"Ovdje zaista ima mnogo kreativnih ljudi. Ja sam rođen u planinskom selu. Kod nas postoji šala: 'Izbaci balalajku kroz prozor i tko god je dohvati počet će svirati ", priča Alik Pagajev, Oseti, rukovoditelj trupe konjičkog teatra "Narti" u Vladikavkazu.
Kreativnost nije jedina nacionalna crta ovog naroda. Kako kaže Pagajev, svakom Osetu je u krvi talent za ratovanje i ljubav prema konjima.
Alik Pagajev. Izvor: Anastasija Stepanova
Otvorenost za nove kulture
Oseti vuku porijeklo od nomada iranske jezične porodice, tj. od Skita i Sarmata. Prema povijesnim spomenicima, ta plemena su u 2. stoljeću imala veliku vojnu i političku moć. U 11. stoljeću naše ere na tom teritoriju se već formirala srednjovjekovna država Alanija. I njezini su žitelji također bili nadaleko poznati ratnici. Glavninu njihove vojske činila je konjica. I pored toga Alani nisu izdržali najezdu turanskih naroda, tj. Tatara i Mongola, tako da je ovaj narod u 14. stoljeću bio gotovo potpuno istrijebljen. U planinama je ostalo samo nekoliko stotina žitelja, ali je nacija ipak uspjela opstati i kasnije se uspješno asimilirati u Rusiji.
Danas u svijetu živi oko 700 000 Oseta, od toga 528 500 u Rusiji (prema popisu stanovništva iz 2010. godine). Oseti većinom žive u Sjevernoj Osetiji (gdje ih ima 459 600), u Južnoj Osetiji (45 900), Moskvi (7900) i Sankt-Peterburgu (nešto više od 3000).
Oseta ima i u susjednim kavkaskim republikama. U Kabardino-Balkariji živi preko 9000 predstavnika ovog naroda, a u Stavropoljskom kraju skoro 8000. Postoje i pojedina osetinska sela u Karačajevo-Čerkesiji - u njima živi 3100 Oseta. Dijaspora postoji i u drugim zemljama. Velika osetinska zajednica formirana je u Turskoj (37 000) i Gruziji (14 300).
"Kavkaz se u 18. stoljeću počeo prisajedinjivati Rusiji, a naša republika je bila jedna od prvih. Oseti su te promjene doživjeli kao spasenje, jer je u planinama teško bilo opstati, a inteligencija je shvaćala da se treba razvijati. Korak prema Rusiji pruža takvu mogućnost. Tada su se mnogi otišli školovati u Sankt-Peterburg, tako da su se ovdje pojavili slikari i kipari. Zatim smo osnovali i vlastitu, jaku umjetničku školu, i vlastiti prepoznatljivi stil", priča Ana Kabisa, fotografkinja i foto-novinarka.
Ostenike, 19. st. Izvor: Arhivska fotografija
Po njezinom mišljenju, takva otvorenost za kontakt s novom kulturom je također crta osetinskog karaktera. "Uzrok je u našoj vjeri. Oseti su kršćani i zato im je bilo lakše nego muslimanima naći zajednički jezik s ruskim stanovništvom".
Osetinski "Oktoberfest"
Pored kršćanstva među Osetima su se zadržala i poganska vjerovanja. Oni imaju na desetke narodnih praznika s kultnim običajima. Postoje i simbolična prinošenja žrtvi, kada se, na primjer, za goste na nekom prazniku zakolje kokoš ili ovan.
Čuvene nacionalne osetinske tanke punjene lepinje mogu se shvatiti i kao sakralna hrana. To su lepinje s mesom, sirom i krumpirom, a pojedini Oseti ih doživljavaju kao simbol sunca. Oni o blagdanu postavljaju na stol tri lepinje. Slična ovoj tradiciji je i kultura rađenja piva.
Ana Kabisova. Izvor: Fotografija iz osobne arhive
Uoči mnogih osetinskih praznika žene spravljaju pivo po nacionalnom receptu. Oseti imaju i praznik piva, svojevrsni "osetinski Oktoberfest". Održava se svakog listopada u Vladikavkazu. Na taj praznik se okupljaju Oseti iz cijele Rusije i drugih zemalja. Napitak po izgledu i okusu više liči na kvas. Sadrži 1,5-2 posto alkohola. Takvo "pivo" se kuha u velikom kotlu na vatri. Glavni sastojci su uobičajeni hmelj i slad, a dodatni su ovneća rebra i šećer. Doduše, Oseti imaju na stotine različitih recepata.
"Izbjegavamo trgovinu"
"Ako me pitaš što me najviše mrzim raditi, odgovorit ću: mrzim trgovati", objašnjava Alik Pagajev osetinski nacionalni karakter. "Oseti nemaju poduzetničkog dara. Mi imamo mnogo talentiranih slikara i uspješnih sportaša, osobito u hrvanju, imamo uzgajivače konja, ali izbjegavamo bavljenje trgovinom".
Oset, 18. st. Izvor: Arhivska fotografija
Pored toga, on kao tipične osetinske osobine spominje tolerantnost i taktičnost. "Radio sam u Kabardino-Balkariji tri godine i nikako se nisam mogao naviknuti na to da oni preda mnom razgovaraju na materinjem jeziku. Odem, primjerice, u goste kod Kabardinaca, a oni između sebe razgovaraju tako da ih ja ne razumijem, dok mi netko ne prevede općenito o čemu je riječ. U Osetiji to nije uobičajeno. Ako se među nama nađe bar jedan gost, mi razgovaramo na ruskom. Jedan moj prijatelj iz Čečenije često je dolazio kod nas i jednom je čuo kako ljudi na ulici u Vladikavkazu govore osetinski, pa se začudio - mislio je da mi uvijek razgovaramo samo na ruskom", priča Pagajev.
Vladikavkaz, Sjeverna Osetija - Alanija. Spomenik heroju SSSR-a generalu Isi Plijevu. Obala rijeke Terek . Izvor: Lori / Legion-Media
Doduše, po gradovima zaista ima mladih Oseta koji ne govore osetinski. "To je velika šteta. Naš jezik treba sačuvati. Moja djeca kod kuće razgovaraju samo na osetinskom. Ako čujem da razgovaraju ruski, ja im kažem: 'Ruski ćete govoriti tamo gdje treba, a kod kuće razgovarajte na materinjem jeziku'", kaže on.
Važna nacionalna crta Osetina je prijemčivost za učenje. "Ljudi se često čude kada u Sankt-Peterburg ili Moskvu dođe mladić iz zabačenog planinskog sela i već poslije dvije godine je potpuno integriran u društvo, govori ruski bez naglaska i postiže dobre rezultate u nastavi. To je važna osobina Oseta. Mislim da je ona i pomogla našem narodu da opstane u teškim vremenima", naglašava Alik Pagajev.