PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Holokaust i potraga za izgubljenom intimom i zatajenim sjećanjima
Zaklinjanje je opasna stvar. To je ono što smo već mogli naučiti iz vlastitih života, koji su, vidimo to, puni prekrivanja prekršenih prisega i zakletvi. Židovi, međutim, imaju jednu lijepu i korisnu molitvu, večer uoči Jom Kipura, Dana pomirenja. Molitva se zove Kol Nidre (svi zavjeti), i njome se svi zavjeti, obaveze, prisege i anateme izgovorene ili napisane od prošlog Jom Kipura poništavaju. Molitva je, piše Daniel Mendelsohn, nastala kako bi se njome otklonile posljedice pretjerane lakoće kojom su “Židovi i orijentalni narodi” u davna vremena posezali za prisegama. Kol Nidre je istovremeno bila korisna, i fatalna, tokom židovske povijesti, ispunjene sumnjičenjima i progonima od većinskih naroda - židovstvo je tokom cjelokupne naše povijesti savršena metafora manjinstva - jer su zahvaljujući ovoj molitvi mogli da radi preživljavanja lažno konvertiraju na kršćanstvo, ali i jer je svijest o postojanju Kol Nidre njihovim, vječnim predrasudama i mržnjom ispunjenim susjedima, dakle nama, budila razumnu sumnju da Židovi ne misle ozbiljno kad postaju katolici.
Nemam neki snažan razlog što pripovijest o “Izgubljenima”, velikoj knjizi Daniela Mendelsohna u izdanju Frakture i u genijalnom prijevodu Vuka Perišića, započinjem s Kol Nidre, koja se tek jednom, usputno spominje na 438. stranici knjige. Možda se radi o tome da je meni, sasvim privatno, i mojoj zamišljenoj i stvarnoj, obiteljskoj, zavičajnoj i nacionalnoj zajednici, potrebna Kol Nidre, molitva za odrješenje od svih zavjeta, prisega i anatema. Ali ne zato što bi nas takvo odrješenje učinilo manje obaveznim prema onome što smo obećali i na što smo položili dušu, nego zato što bi nas, suprotno tome, neka naša, svjetovna, sitnobožna i bezbožna Kol Nidre učinila obaveznijom prema zavjetima, prisegama i anatemama koje izgovaramo ili kojim se izlažemo. Na kraju, nije li ista stvar i s grijesima? Grijeh stvarno postoji tek ako postoji vjera (iluzija) u molitvu odrješenja grijeha.
Sve u “Izgubljenima” je tako: čitatelja upozorava, navraća, upućuje na nešto njegovo, na nešto što je vrlo osobno i privatno upisano u njegovu identitetsku pločicu. Premda knjiga govori o nečemu s čime se to čitateljevo osobno i privatno iskustvo najčešće i ne može uspoređivati. Daniel Mendelsohn (1960.), njujorški pisac, klasični filolog, unuk je čovjeka koji je izbjegao Holokaust, jer se trbuhom za kruhom prethodno zaputio u Ameriku. Unuk godinama traga za sudbinama, za izgubljenim životima, svojih rođaka, koji su u Holokaustu nestali, u gradiću Bolechowu, na istoku Galicije, tadašnje Poljske, a nekad krajnje sjeveroistočne pokrajine Habsburškoga carstva. Izgubljenih je na kraju šestero, o njima on nema nikakvih pouzdanih i sigurnih saznanja, samo legende, stoput prepričana i prerađena sjećanja, opterećena nesmirenim savjestima. Bolechow je prije Holokausta bio živ grad, u kojem su živjeli, dijelom jedni pokraj drugih, a dijelom i izmiješani, Poljaci, Ukrajinci i Židovi. Naravno da su postojale međusobne predrasude i naravno da su u tom predrasuđivanju Židovi najgore prolazili, ne samo zato što oni - mimo svijetle uspomene na Franju Josipa I - nisu imali svoga cara, kralja, ni predsjednika, nego i zato što su u fatalnoj mjeri vjerski, etnički i društveni identiteti njihovih susjeda bili zasnovani na dubljim ili plićim omrazama prema Židovima. Te omraze su, znamo, mogle biti vjerske, a mogle su biti i posve sekularne.
Mendelsohnu je taj svijet mitski. Određen je djedovim vrlo maštovitim i često ne baš sasvim vjerodostojnim pričama, kao i pričama luckaste njujorške rodbine, uglavnom nekih ostarjelih tetaka i ujaka, čija blesavost u djetinjstvu odbije čovjeka, ali kada odraste, i kada su oni već mrtvi, gorko mu nedostaju njihova svjedočanstva.
Shmiel bio je Danielov prastric, dobrostojeći građanin, vlasnik kamiona. On i njegova žena Ester imali su četiri kćeri, kojima Daniel ni imena nije tačno znao. Shmiel je jednom davno emigrirao u Ameriku, ali se nakon nekog vremena vratio u Bolechow. I onda su se, tridesetih, po dolasku Hitlera, granice za njega i njegovu porodicu zauvijek zatvorile. Pisao je pisma bratu, Danielovu djedu, molio ga, vapio za pomoć, da se izvuku iz Bolechowa, jer je bilo jasno da nastupaju posljednja vremena. Brat mu nije mogao pomoći. Jednih je nestalo, drugi su ostali, ali im je nešto olovno teško palo po savjestima. (Ne mogu ni reći koliko mi je ovo poznat motiv!)
Desetljećima nakon Holokausta, Daniel Mendelsohn kreće u potragu za svojim nestalim. Ta potraga je dvostruka, fizička i metafizička, zemljopisna i unutarnja, krvotočna i cerebralna. Na šesto stranica ove impresivne i neusporedive knjige njezin autor poduzima nezamisliv poduhvat pronalaženja materijalnih potvrda i činjenica o životu i smrti svojih bližnjih, obilazi svijet da bi se susreo s preživjelima, i kroz njihova svjedočanstva, nesigurna, nevoljka, nepouzdana, upoznaje svoje mrtve. Njegova je knjiga svojevrsna apologija nestalih - onih ni živih, ni mrtvih, o kojima je na hrvatskom jeziku zapravo i jedini pisao Ivan Lovrenović - ali ona je i knjiga o identitetu preživjelih, o stanju sjećanja, te o potrebi za sjećanjem i za zaboravom, knjiga o mržnji i o pravu na mržnju, o svijetu koji je nastao nakon Holokausta. Dok traži tragove svojih nestalih, najviše se drži Ukrajine, jer je Bolechow, danas Bolehiv, nakon 1945. pripao Ukrajini. Svjedoci u Americi i po svijetu govore mu da su u vrijeme Holokausta Ukrajinci bili najgori, mnogo gori i od Nijemaca, ali kad dođe u Bolehiv, dočekuje ga njegov vodič Aleks, Ukrajinac koji se bavi lokalnom židovskom poviješću, s kojim se Daniel sprijateljio, dočekuju ga sve neki dobri i dragi Ukrajinci, koji su mu stalno od pomoći.
Mendelsohn se mnogo bavi tom oprekom zlih i strašnih Ukrajinaca, iz predrasuda i svjedočanstava preživjelih i svijetom rasutih Židova, i dobrih, empatičnih i dragih Ukrajinaca koje susreće. Pritom, on ništa ne pojednostavljuje, ništa olako ne odbacuje, ne razmahuje se histerično političkom korektnošću i prebivanjem na svijetloj strani povijesti i kolektivnim ili osobnim pripadanjem “boljoj i humanijoj strani povijesti”. Daniel Mendelsohn je, ipak, pisac. Umjesto represivne poze moralne superiornosti - koja bi mu kao nasljedniku sjećanja na Holokaust pripadala, ali bi, insistirajući na njoj, izgubio ono za čim zapravo traga - Mendelsohn naprosto prema svima ima onu dozu razumijevanja bez koje književnost ne može. “Ja ne sudim! Ne želim suditi nikoga! (…) Ja ne mogu doživjeti četrdeset i drugu godinu. Ne znam kako je tada bilo. Ljudi su činili što su mogli, pod nezamislivim pritiskom i stresom.” Tako govori u jednom razgovoru o Židovima, koji su preko Židovske policije surađivali s Nijemcima i ponekad činili teško shvatljiva zla drugim Židovima. U tom je svom, vrlo striktnom, skoro dogmatičnom moralnom stavu, Mendelsohn dosljedan. Ne dopušta izuzetke, premda je, naravno, sasvim određen prema nacističkom zlu, kao i prema pitanjima kolektivne odgovornosti, njemačke kao i ukrajinske, i životno, intelektualno, emocionalno zainteresiran da dođe do bilo kakvih, najsitnijih podataka o svojim bližnjima. Na kraju, zahvaljujući, možda, upravo toj moralnoj određenosti u neosuđivanju ljudi, on dolazi do čudesnih, beskrajno tužnih otkrića.
Ali o tome ćete čitati, budete li čitali ovu nužnu i prijeko potrebnu knjigu. Mi ostanimo još pri neosuđivanju i pri posljedicama zla. Ovako Mendelsohn: “Budući da sam spram ratnih zbivanja stajao na vremenskoj i prostornoj udaljenosti, mislio sam kako su izvjesne stvari koje su za vrijeme rata činili neki, možda i mnogi Ukrajinci tek posljedica specifičnih povijesnih okolnosti i odbijao sam vjerovati da su ukrajinski zločini protiv Židova 1942. prirodni odraz suštine ukrajinskog karaktera ili da su srpski zločini počinjeni protiv Bošnjaka 1992. prirodni odraz suštine srpskog karaktera.
Zato (možda čak i naivno) odbijam osuditi sve ‘Ukrajince’, premda znam da su mnogi Ukrajinci činili zlodjela. Sklon sam međutim jednoj drugoj generalizaciji: da mržnja koju osjeća jedna skupina koja je bila (i takvom sebe doživljavala) potlačena (…) može u odgovarajućim okolnostima eksplodirati u bestijalno divljaštvo spram onih koje - nepravedno - smatra odgovornim za svoje patnje. Kao što i sam vrlo dobro znam, najlakše je odgovornima smatrati one s kojima živimo u neposrednoj, intimnoj blizini.” I još: “držim kako su Židovi - više i od koga - dužni suzdržati se od olakog osuđivanja čitavih skupina.” Ove mi riječi mnogo znače, na razini ličnog i identitarnog manifesta. Navalile su mi suze kad sam ih čitao prvi put, kao da sam, u svijetu bez rođaka, susreo bliskog srodnika za kojeg nisam znao.
Ali nešto mi je drugo još važnije. “Izgubljeni” su Mendelsohnov “Rod”, ali proizveden drukčijim sredstvima. On nije imao ništa, a stvorio je sve, oživio je mrtve. I pritom nije ništa izmislio. Ja sam imao nešto, u dokumentima i u živom svjedočenju neposredno umirućih, a sve drugo sam izmislio. Ni za čim nisam tragao. Ono što je Mendelsohn otkrio, nevjerojatno podsjeća na ono što je mogao izmisliti. Ali do toga je mogao doći samo potragom, nikako maštom. Što mi, zapravo, oživljavamo oživljavajući naše mrtve?