PIŠE JELENA VELJAČA Od početka ove krize muči me glorificiranje obitelji, jer što sa svima koji nisu iz špila izvukli reklamu savršene obitelji?
DEADLINE - Evo što me od samog početka ove pandemije, krize, polukarantene, preporuke o fizičkoj izolaciji koju pogrešno nazivamo socijalnom distancom, muči: glorificiranje obitelji. Koliko god zvuči čarobno, to divno magično mjesto u kojem bi svi obični ljudi, ljudi poput nas, trebali pronaći utjehu i oazu sigurnosti, ponekad uopće nije kao iz bajke, a ponekad - ne postoji.
Evo što me od samog početka ove pandemije, krize, polukarantene, preporuke o fizičkoj izolaciji koju pogrešno nazivamo socijalnom distancom, muči: glorificiranje obitelji. Koliko god zvuči čarobno, to divno magično mjesto u kojem bi svi obični ljudi, ljudi poput nas, trebali pronaći utjehu i oazu sigurnosti, ponekad uopće nije kao iz bajke, a ponekad - ne postoji.
I ta okrutnost glorifikacije onih koji su sretnici (ovo mislim bez imalo ironije), koji mogu na kraju dana pronaći mir u nečijem zagrljaju, koji su se za vrijeme potresa u Zagrebu mogli nasloniti na nečije rame i sakriti suze u nečija prsa kad su djeca zaspala nesvjesna opasnosti koju su preživjela, i ridati bez glasa nekome u krilu u kupaonici da ih nitko ne čuje, oduzima mi dah od samog početka mjera kriznog stožera.
Moram priznati da sam kao žena koja sama živi s malim djetetom do posljednjeg trenutka (onog kad su mjere doista uvedene) potajno molila sva poznata božanstva da se te iste mjere ipak ne provedu i kod nas - znala sam, naime, koliko će teško biti jedan na jedan s djetetom i znala sam koliko će zahtjevno, i emotivno i fizički, biti majkama i kad su u braku, vezi i/li široj obiteljskoj zajednici, a gdje neće ženama i muškarcima koji su sami. Moram priznati i da sam tijekom ovog procesa šokirano slušala mnoge javne osobe koje propagiraju ljepotu “okretanja obitelji”, kao da je to nešto što dosad nismo mogli činiti zbog okrutnog svijeta koji nam je branio da budemo okrenuti ljudima koje volimo, zbog radnih vremena koja su nas otimala od naše prave životne funkcije koja jedina ima smisla (kreativne igre s djecom, grnčarija, vrtlarenja, kuhanja, učenja abecede, polaganja ispita iz matematike za peti osnovne, farbanja kose svojim ženama, šišanja svojih supruga).
Zar prije toga ljudi nisu shvaćali koliko nekoga vole? Otkrili su da imaju obitelj kad su im Davor, Vili i Alemka to službeno obznanili?
Sad smo, konačno, vikali su razni portali, slobodni za obitelj! Možemo si međusobno plesti pletenice i skladati pjesme na instrumentima čije smo funkcije zaboravili onda kad nas je prokleta ekonomija natjerala da postanemo roboti u njihovoj mašineriji i zato zaboravimo koliko smo voljeli svoju ženu prije no što je rodila dvoje djece, udebljala se i pristala raditi na pola radnog vremena jer je njegova plaća veća, a i majka je majka.
Ima, priznajem, neke daleke jeke istine i u tome da je “moderan način života” oduzeo komadić bliskosti i empatije svima nama koji smo upali u žrvanj produktivnosti koja se na svim poljima očekivala od nas (više/ jače/ bolje/ skuplje), ali ne shvaćam kako bismo se trebali kvalitetnije osjećati u situaciji u kojoj je mnogo ljudi ostalo doslovno bez krova nad glavom, a cijeli se svijet boji za vlastiti život. I na kraju, kao krunska kazna za sve nas koji nemamo (klasičnu, atomsku) obitelj ili, nedajbože, nismo do zime 2020. uspjeli pronaći onog nekog savršenog kojeg volimo više od sebe, nismo rodile, nismo spoznale blaženstvo pripadanja - samo je obitelj utočište, sad se ekskluzivno, zahvaljujući smrtonosnom virusu, doznaje. Da, govori se na marginama o ženama koje su hitno operirane u Hrvatskoj jer su im ovih dana razbijene glave u tim svetim utočištima u kojima bismo, sudeći prema Instagramu, svi trebali slagati savršene sirnice i vesti goblene. Javlja mi iz regije feministička mreža žena koje vode sigurne kuće da više nema mjesta kod njih jer se, nakon prvotnog zatišja (nitko nije znao kako se postaviti prema naredbama #ostanitedoma, znači li to da se iz kuća ne izlazi čak i kad te netko tuče?), javlja sve više i više žrtava obiteljskog nasilja.
U suštini, kao na genijalnoj, performerskoj fotografiji jedne moje kolegice glumice, koja je zapravo selfie, ali je i igrokaz ljubavi koja ne postoji, ako nemamo onog nekog zbog kojeg nam je “lakše podnositi sve ovo”, i bez kojeg “ne bismo mogle proći sve ovo”, onda smo propali slučaj, koji će, ne samo posve sigurno završiti na psihijatriji pokušavajući dobiti 5.0 na kraju školske godine u svojoj četrdesetoj, nego i iz te iste psihijatrije pisati pokajnička Šnikirikik pisma Željki Markić i sličnim voditeljicama udruga, ispričavajući se što smo dosad vodile besmislene emancipirane razvratne isprazne živote ganjajući karijere, nagrade, haljine, veselje uspjeha, pijanstva s drugima, umjesto da smo gradile onu pravu stvar koja bi nas fantastično pripremila za pandemiju Covida-19 - lobotomizirale se u kakvu-takvu obitelj, samo da imamo s kim igrati Monopoly, savršenu igru za život u doba korone, jer će nas, ako ništa drugo, naviknuti da sve završava bankrotom.
Moja čežnja doista jest obitelj, ona prava, s reklame. Majka, otac, troje djece, jedno njegovo, ajde, jedno moje, a jedno naše. Ali što ćemo sa svima (nama) koji nikako da iz špila izvuku reklamu? S onima koji su sami u karanteni pa im je ostati doma nešto izazovnije jer nisu dodirnuli drugu osobu sad već mjesec dana? Najbolje da ih osudimo i objavimo njihove podatke jer su se našli s frendicom kod HNK na klupici na kavi. Što ćemo s majkama koje su same s djecom? S očevima koji svoju djecu nisu vidjeli jer majke koriste mogućnost da krše njihova skrbnička roditeljska prava? Što ćemo s bakama i djedovima koji su ostali u lošim brakovima jer se tako radilo u tim generacijama pa sada potajno, ali da nitko ne zna, jer bi to moglo uznemiriti duh nacije, dvoje, gledajući romantično u mjesec, dal im je bolje riskirati zarazu ili živjeti u izolaciji s nekim koga ne vole već desetljećima?
Što ćemo, generalno, s tim forsiranjem obitelji? Hoćemo li zaustaviti dekonstrukciju i rekonstrukciju iste, ili ćemo nastaviti vjerovati da su ljudske potrebe individualne a ljudska prava ista za sve, pa i za one koji, bili zbog toga nesretni ili sretni, nemaju obitelj sa zajedničke maštarije o karanteni?
To su teška pitanja, i zapravo ne postoji krizni stožer za ljudska prava i potrebe (još). I postavljam ih svima nama. I zato bih molila nas koji postojimo da malo popustimo oko veličanja zatvoreništva unutar iste adrese na koju smo prijavljeni s nekim. Nadam se da je većini oaza. Ali onima kojima nije, ne treba slati poruku da su lošiji od nas. Inače, znate kako ta rečenica ide - ispast će da smo svi isti, ali su neki malo istiji.