RADOJU R. PRIJETI DO 15 GODINA ZATVORA Ostavio je djevojku (16) da umre. Godine je provela po domovima. Je li joj se moglo pomoći?

TRAGEDIJA U SOPOTU - Narkomanske igle i kutijice s metadonima samo su dio predmeta koje je oduzela policija tijekom pretresa podstanarskog stana zgrade Šenove ulice u zagrebačkom Sopotu u kojem je s petka na subotu preminula 16-godišnja djevojka.

Narkomanske igle i kutijice s metadonima samo su dio predmeta koje je oduzela policija tijekom pretresa podstanarskog stana zgrade Šenove ulice u zagrebačkom Sopotu u kojem je s petka na subotu preminula 16-godišnja djevojka.

Nakon dvodnevne policijske istrage Služba općega kriminaliteta PU zagrebačke podnijela je kaznene prijave protiv Radoja R. (30), inače državljanina BiH s boravkom u RH te je predan pritvorskom nadzorniku. Osumnjičen je za dva kaznena djela: da je u stanu omogućio maloljetnici uživanje droge te da joj nije pružio pomoć već ju je bešćutno u subotu ujutro zamotao u tepih i odvukao 500 metara dalje do Zemljakove ulice gdje ju je niz stepenice bacio u podrum. No, krajnji “pečat” prijavi dat će rezultati obdukcije tijela preminule tinejdžerice koja će pokazati točan uzrok smrti, a prema dosadašnjim prijavama na osnovi zatvorenog kruga indicija, ako se Radoju R. i sudskim putem dokaže krivnja, prijeti mu i do 15 godina zatvora.

Tragična smrt srednjoškolke za kojom se tragalo od 26. siječnja ne prestaje biti glavna tema razgovora. Dok jedni ukazuju na letargičnost institucija pogotovo u prevenciji kod maloljetnika, drugi upiru prstom u okruženje iz kojeg djevojka potječe s obzirom na to da je dobar dio djetinjstva provela po domovima iz kojih je bježala. Upućeni u problematiku otkrivaju nam da je obitelj 16-godišnjakinje nije bila disfunkcionalna. Pokušavali su je, neslužbeno doznajemo, kontrolirati ali nisu uspjevali. U Radoju je, kako smo pisali jučer, srednjoškolka pronašla povjerenje i dobro društvo te je često svraćala u stan u Sopotu u kojem je ostao živjeti nakon smrti vlasnika.

Model ponašanja

Susjedi iz te zgrade često su ju viđali. Nerijetko je dolazila i s drugim vršnjacima. Što su radili u stanu inače, ali i kobne večeri kada je njezino srce prestalo kucati, može se samo nagađati.

Za Radoja R. priča je jasna: “Bili su sami u stanu. Zaspao je, a kad se probudio ujutro, ona je bila hladna pa se uplašio...” Odvukao je njezino tijelo do starog skloništa zgrade u drugoj ulici gdje ju je otkotrljao niz stepenice i ostavio. Zastrašujuć prizor crnokose djevojke duge kose zamotane u tepih ubrzo je uznemirio kvart. Noge su joj virile na stepenicama, a kod sebe nije imala dokumente. Nakon desetak sati, kad je njezin identitet utvrđen, policajci su već bili na vratima stana Radoja R., a kako im on nije otvarao vrata, odlučili su se pritajiti te su ga uhitili dok je pokušavao pobjeći iz stana u dva ujutro u nedjelju.

Tragična smrt maloljetne djevojke ukazala je još jednom na brojne manjkavosti koji postoje u sustavu socijalne skrbi. Naime, činjenica da je ona bježala iz domova nije izolirani slučaj već se s takvim situacijama susreću svi domovi za odgoj jer njihovi djelatnici nemaju mogućnosti ni ovlasti da spriječe bijeg štićenika. No, prije nego se koncentriramo na to zašto djeca bježe iz domova, važno je objasniti zašto ona uopće u njima završe.

U velikom broju slučajeva za to je kriva problematična obitelj iz koje dolaze i u kojoj su ta djeca izložena verbalnom i fizičkom nasilju. Kako nam je pojasnio Božo Vrkljan, ravnatelj Centra Dugave, dijete kroz svoje odrastanje uči kroz modele identifikacije te nesvjesno usvajaju podražaje iz okoline kao svoje modele ponašanja. S ulaskom u tinejdžerske godine djeca potom počnu pokazivati disfunkcionalne osobine koje uključuju ovisnosti prema alkoholu ili drogama, sklonosti prema krađi te nasilju. U tim slučajevima obitelj, sud ili neka druga institucija zatraži da se ta djeca smjeste u dom za odgoj. Kako se radi o mladima s problematičnim ponašanjem, tu dolazi i do tih čestih slučajeva bijega iz ustanova.

Traume

- Domovi za odgoj su u pravilu otvorenog tipa i mi ih ne smijemo fizički spriječiti da pobjegnu. Jedino što možemo jest ih uvjeriti da im nije u interesu pobjeći te im ukazati na opasnosti koji dolaze s povratkom u rizične sredine. No, sama situacija da dijete bježi je već znak da nešto ne funkcionira i da se mora pronaći rješenje da ono odluči ostati – kaže nam Vrkljan.

Procedura je u tom slučaju jasna. Prvo se kontaktira policija, centar za socijalnu skrb te roditelji nakon čega se odlazi u potragu za djetetom. U pravilu je policija ta koja pronađe djecu te ih vrati u dom, no ponekad dođe i do situacija kada se štićenici sami vrate. To se dogodi kada nemaju više novca, hrane ili mjesta za spavati.

Prema nekim procjenama, godišnje se dogodi više od 300 slučajeva neovlaštenog odlaska djece iz različitih domova za odgoj.

U pravilu se radi o manjem postotku djece koja konstantno bježe, a većina ipak ostane u domu sve do isteka propisanog roka. Naime, na državnoj razini je oko 1100 maloljetnika smješteno u različitim domovima, od čega je oko 250 u stalnom smještaju dok su ostali na poludnevnom ili privremenom boravku.

No, unatoč tome voditelji domova su složni da se bjegovi nekako moraju zaustaviti upravo kako bi se spriječile tragedije kao što je ova u Sopotu.

- Svaki bijeg predstavlja veliku traumu za osobu koja radi u domu. Nažalost, dijete u takvim institucijama praktički ima pravo na izbor – da ostane ili pobjegne iz doma. Smatram kako to ne smije biti tako. Zaštita i dobrobit djeteta jednostavno mora imati prednost pred tom slobodom da odluči pobjeći iz doma - smatra Tamara Kotarski, ravnateljica Odgojnog doma Bedekovčina. Ona zato predlaže da se primijeni model iz drugih europskih država gdje su institucije tako sagrađene da se odmah u startu djetetu onemogući bijeg te da se radi na intenzivnoj stabilizaciji ponašanja.

Za to je, kaže Kotarski, potrebno više novca kako bi se svakom djetetu omogućio rad sa širim spektrom socijalnih radnika koji će uključivati i psihijatra, psihoterapeuta te psihologa koji će moći pomoći štićeniku da se lakše prilagodi na novu okolinu. Primjerice, trenutno su situacije takve da na jednog odgojitelja ide i do 30 maloljetnika ili pak da jedna medicinska sestra ide na 100 štićenika.

Problemi

Osim što sam sustav ima svoje probleme, postoji i ono pitanje što se dogodi s tom djecom nakon što postanu punoljetni. Nino Žganec, izvanredni profesor na Studijskom centru socijalnog rada na zagrebačkom Pravnom fakultetu, kaže kako odgojne ustanove trebaju pripremiti punoljetno dijete da se vrati u svoju originalnu obitelj. Isto tako, centar za socijalnu skrb pomaže bivšim štićenicima da pronađu posao ili stan kako bi što prije stali na vlastite noge. No, stvarnost je takva da se veliki broj mladih iz domova se ne želi vratiti svojim obiteljima iz kojih su pobjegli pa se ponovno okrenu ulici i životu koji ona nosi.

Krešimir Makvić, zagovaratelj dječjih prava SOS Dječjeg sela, napominje kako veliki broj mladih nakon odlaska iz doma nastavi s neprihvatljivim ponašanjem i to upravo zato da bi se vratili u sustav gdje se osjećaju sigurno.