PRVA DEMOKRATSKA ŠKOLA U HRVATSKOJ KOJA GODIŠNJE KOŠTA 32 TISUĆE KUNA Nema zvona, testova ili zadaće, a učenici na pauzi rolaju ili meditiraju
DRUKČIJI OD DRUGIH - Dobro jutro, Martina. Želim ti lijep dan u školi, da se dobro osjećaš i da naučiš nešto novo...
Dobro jutro, Martina. Želim ti lijep dan u školi, da se dobro osjećaš i da naučiš nešto novo...
Dobro jutro, Leona, želim ti da se dobro osjećaš, da se zabaviš, da naučiš nešto novo prvašiće…
I tako u krug. Svi zajedno - učenici prvih i drugih razreda zajedno s učiteljicom i učiteljem sjede na tepihu u čarapama, svira tiha glazba. Grle se, baš su se poželjeli. Ima cijela dva dana da se nisu vidjeli!
Počinje još jedan redoviti Jutarnji krug ponedjeljkom. Nakon uvodne dobrodošlice i toplih riječi kojima ohrabruju i pozdravljaju jedni druge slijedi mini “kolegij” - razgovaraju što su radili za vikend, je li bilo kakvih problema, iznose emocije. Odmah uočavaju da mnogi nedostaju, od njih 17 u prvom i drugom razredu pojavilo ih se 11, neki su bolesni.
- Žalosna sam jer sam izgubila zeku, a sretna jer mi je uskoro rođendan - prepričava Vita prijateljima. A onda svi dobivaju plan što će raditi ovaj tjedan. Ne što će svi zajedno raditi na nastavi u školi. Plan je individualan, dobivaju popis tema iz svih predmeta, a sami odlučuju kojim će ga tempom i redoslijedom, koji dan i na koji način obrađivati. Jer, rok da svladaju tjedne obveze je petak, nekad može prijeći i u drugi tjedan, ali važno je da učenik ostvari zadani cilj tempom koji je sam odredio. S desne strane papira s planom, u desnom stupcu, su kvadratići - bojat će ih zeleno, žuto i crveno i na taj način dati do znanja je li im neka tema bila lagana, je li, kako kaže Ilaria, trebalo “malo više mozgati”, ili je bila “uh, baš teška!”.
Ravnopravni
To je samo djelić atmosfere s početka još jednoga radnog tjedna u Novoj školi u Samoboru u blizini Zagreba, privatnoj osnovnoj školi koja se može pohvaliti epitetom prve slobodne demokratske škole u Hrvatskoj. Prve četiri djevojčice ovdje su lanjske školske 2018./2019. godine krenule u prvi razred, do kraja te godine već ih je bilo sedam (jer su neki prešli ovdje iz drugih, uglavnom državnih škola), a 2019./2020. imaju devetero đaka u prvom te osam u drugom razredu.
- To što je ‘demokratska’ i ‘slobodna’ ne znači anarhiju. Škola radi prema kurikulumu te nastavnom planu i programu propisanom od strane Ministarstva znanosti i obrazovanja, ali na potpuno drukčiji način. Ovo je alternativna škola, poput Waldorfske ili Montessori škole, a ovakav model postoji već u Austriji, Njemačkoj i Finskoj. To je pravi oblik reformirane škole. Naglasak je na djetetovoj slobodi izražavanja, slobodi učenja, izražavanja misli i osjećaja, slobodi kretanja, biranja od ponuđenog. Istovremeno, ovdje se dijete uči odgovornosti, samovrednovanju i samoprocjeni na način da to iskaže svojim riječima, a mi smo samo podrška. Učitelji i djeca u ovoj su školi ravnopravni - kaže Irijanda Birin, profesorica njemačkog i talijanskog jezika, utemeljiteljica udruge Nova škola koja je ujedno i službeni osnivač istoimene osnovnoškolske ustanove.
Slušaju jazz
Naravno, ono što je čini posebnom u odnosu na javne, državne škole jest koncept nastave, miljama udaljen od onoga u državnim školama. Ovo je prava “škola za život” u kojoj nema klasičnih učionica, nema vrata koja razdvajaju razrede, nema klupa u kojima djeca sjede cijelo vrijeme, iako mogu sjesti za stol kada to požele. To je škola u kojoj se uči svim osjetilima - vizualno, slušno, dodirom, mirisom... Za edukativnim materijalima precizno poredanima na otvorenim policama djeca mogu posegnuti kad žele, usred nastave mogu trčkarati, učitelja mogu slušati ležeći na podu, a kada požele mogu otići do susjedne prostorije i poslušati glazbu. Ovaj je mjesec na redu jazz, ako stave slušalice u uhu će zazvoniti čarobni glasovi Elle Fitzgerald ili Louisa Armstronga. Nema klasične zbornice, djeca i učitelji dijele zajedničke prostorije, nema čak ni spremačica jer učenici sami čiste prostorije u kojima borave.
- Ovo je škola u kojoj školski sat ne traje 45 minuta, nema zvona, nema ocjena od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, a kreću tek od petog razreda jer su potrebne zbog upisa u srednje škole. Nastava je cjelodnevna, od okupljanja u 7.30 sati do završetka u 16 sati. Djeca ne nose školske torbe, nema domaćih zadaća, sve se uči ovdje - objašnjava Irijanda. Nema tu ni opomena, ukora, nastavlja Irijanda, djeca zajedno s učiteljima postavljaju školska pravila na demokratski način, učimo ih da je ovo njihova škola i da se odgovorno prema njoj i svim učenicima i učiteljima ponašaju. Nema testova, što ne znači da roditelji i djeca ne dobivaju povratne informacije, bilo kroz mape u kojima se sabiru svi radovi jednog učenika, bilo kroz ‘važne listiće’ koji su neki oblik ispitivanja, bilo kroz formativno, opisno praćenje svakog djeteta. Ali, sve je to toliko nenametljivo da djeca ne osjećaju nikakav stres, naprotiv, o svemu imaju prilike aktivno dati svoj sud i u školu rado dolaze.
- Dođem nekad i prije učiteljica. Predložila sam da pokrenemo peticiju za ukidanje školskih praznika - važno govori Ilaria, učenica drugog razreda, očigledno već dobro upućena u građanske mehanizme za ostvarenje željenih ciljeva. Toliko voli školu, ne želi niti na praznike.
Iako naizgled slobodna koncepta, boravak u školi zapravo je pažljivo strukturiran. Već od prvog razreda, osim predmeta hrvatskoga i engleskog jezika, prirode, matematike, glazbenoga i tjelesnog odgoja (koje ne uče po ustaljenoj metodi javnih škola), djeca imaju prilike kroz izvanškolske aktivnosti razviti brojne vještine. Tako osim drugoga stranog jezika (njemačkog) odmah mogu učiti ručni rad, domaćinstvo, tehnički odgoj, keramiku, programiranje, šah, upoznaju se s ekologijom, imaju vlastiti vrt, razvrstavaju otpad... Ako netko želi, može slušati i vjeronauk, za što angažiraju vanjske suradnike, a građanski odgoj je stalna međupredmetna tema. Djeci se kroz ovakav oblik zapravo od početka školovanja prezentiraju i sadržaji geografije, povijesti, kemije, fizike, grčke mitologije, kozmologije.
- Kada dođemo u galerije i muzeje, kažu nam kako se vidi da su to drukčija djeca. Više su fokusirana, otvorena, znatiželjna - ponosna je Irijanda.
- Možemo, ali i ne moramo nastavu provoditi frontalno po predmetima. Kada učimo nove sadržaje, onda održimo nešto što se zove prezentacija i traje deset do 15 minuta, a dalje djeca samostalno rješavaju zadatak, istražuju. Nastava je obično integrirana, interdisciplinarna, neke teme obrađujemo zajedno s djecom prvoga i drugog razreda. Obično unutar jedne teme obuhvatimo više predmeta - opisuje Martina Čretni, učiteljica razredne nastave, ovakav koncept. Zanimljivo je da djeca tijekom nastavnog dana imaju i vremena za opuštanje, meditaciju, osobito kada osjete veći napor. Obavezno su i vani na zraku barem jedan sat, a Martinu ćete vidjeti kako se u vrijeme pauze vozi s učenicima na rolama, neki od njih vrijeme krate vozeći se na romobilima koje su donijeli u školu.
Djeca sretna
Iva Antonović Glavač je profesorica engleskog i španjolskog jezika, i uz Irijandu i Martinu ovdje je od prvog dana. Sve su one završile hrvatske javne fakultete, radile su u državnim školama, ali se stalno usavršavaju. Rad u ovoj školi vatreno je “krštenje” za netom diplomirane mlade učitelje, pripravnike Luku Čerpnjaka iz Petrinje i Dariju Mazić iz Zagreba.
- Niti najmanje ne žalim što mi je prvi posao ovdje, iako na fakultetu nismo puno učili o radu u ovakvoj vrsti škola. Sretan sam, nisam ni imao viziju otići raditi van, a sada pogotovo - kaže Luka, kojemu nije teško putovati iz Petrinje na posao u Samobor. Upravo smo Luku prvoga susreli na ulazu u školu, s dječacima iz prvog i drugog razreda izrađivao je kućicu za životinje. - Nije to njima ništa. Već znaju koristiti bušilice i zavrtati vijke. Dobiju nacrt kutije, putem nacrta uče o geometrijskim oblicima i preračunavanju milimetara u centimetre i obrnuto - priča Luka.
- Nemam dojam da sam na poslu. Sve je opušteno, a najvažnije je da su djeca sretna - kaže Daria Mazić.
- Ovdje sam naučila plesti, sad baka i ja zajedno radimo ručni rad - veselo govori djevojčica Ema, dok nas Vita, Ilaria, Nika i Leona odvlače u radionicu za ručni rad, pokazujući umijeće pletenja ‘torbica za plišance’. I nema odvajanja na ‘muške’ i ‘ženske’ poslove, ručni rad rade i dječaci.