PIŠE MILJENKO JERGOVIĆ Koronavirus sasvim je pogodan da postane vodeći apokaliptik naših dana

SUMNJIVO LICE - Najstrašnije je to da vjerujemo kako svega ovoga ne bi bilo da Kinezi ne jedu šišmiše i zmije. Ono što čovjek u svojoj blesavosti može smisliti gore je od svake epidemije

Glasila u nas životare od skandala i od apokalipsi. Skandali su obično lokalni, apokalipse su uvijek globalne. Međutim, kako je skandal poput metamfetamina, djeluje kao snažan stimulans, ali svakoga sljedećeg puta za isti je efekt potrebna sve veća i veća doza, naše se novinarstvo zateklo u nevolji: premda je odavno već ovisna o skandalima, publika je stekla snažnu rezistenciju i jedva da se može naći ili izmisliti tako velikog skandala koji bi je skandalizirao. Zato su uvijek bolje, klikabilnije i tiražnije, apokalipse. Ali njih je nedovoljno, malo ih je i nailaze rjeđe nego u Bibliji, pa se glasila pokušavaju dosjetiti jadu tako što svaku, pa i najmanju promjenu vremena tretiraju kao apokalipsu - to vam je onaj crveni i narančasti meteoalarm - ali uglavnom uzalud. Publika, koliko god joj mozak bio teško oštećen nakon višedesetljetnog uživanja u metamfetaminima, ipak pamti da je i ranije padala kiša, da se temperatura spuštala ispod nule, pa čak i da je puhao vjetar.

Evo naslova od neki dan, s jednoga od najprominentnijih hrvatskih web-portala: “Kinezi jedu šišmiše i zmije. Je li tako krenuo smrtonosni virus?” Sat-dva zatim slijedi novi apel: “Uživo! Svijet u strahu od virusa: Broj zaraženih neprestano raste”. Imamo, dakle, novu apokalipsu, efikasniju od umjerenih i dosadnih atlantskih ciklona i anticiklona, efikasniju i dugotrajniju od Kujundžićeva skandala s neprijavljenim nekretninama, trostrukog ubojstva u Splitu i bračnih i postbračnih problema čuvenih osoba. U toj apokalipsi naša su glasila pronašla već sve ono što uvijek može uzbuditi javnost, zabrinuti tetke i strine, pokrenuti očinsku maštu, koja će proizvesti niz lakoprijemčivih teorija zavjere. Novinari su tu samo da im daju šlagvort.

A gdje ćeš boljeg šlagvorta od ovog da Kinezi jedu šišmiše i zmije i da su, samim tim, Kinezi krivi za pošast koja će pomoriti svijet. Istina, prije skoro četvrt stoljeća, godina je 1996, u jednoj od ranih apokalipsi, prije predominacije interneta, dok se sve još zbivalo na televiziji i u tiskanim tabloidima, bolest nazvana bovina spongiformna encefalopatija, ili kravlje ludilo, izbila je u Velikoj Britaniji, i to uglavnom zato što su se britanski uzgajivači goveda zbog pojeftinjenja proizvodnje opredijelili za kanibalizam - ne, nisu se međusobno proždirali, nego su svoja goveda hranili samljevenim goveđim kostima - ali tada nikome nije na um palo da objavi naslov: Europljani jedu govedinu. Je li tako krenuo smrtonosni prion? Zašto nije? Pa zato što je naprosto normalno jesti govedinu i takav bi naslov zvučao glupo. Naročito glupanima, o čijem se očištu naročito vodi računa u masovnim glasilima, budući da predstavljaju većinu unutar svake masovne publike. Ali čak i oni koji nisu po prirodi stvari glupani, nego su naprosto lijene pameti, lako će prihvatiti da je normalno jesti govedinu i ne osjećati se odgovornim za epidemiju kravljeg ludila, dok je nenormalno, civiliziranog čovjeka svakako nedostojno i odvratno jesti šišmiše i zmije. Pa je nekako logično, da ne kažemo i očekivano, da iz takve prehrane nastane bolest koja će pomoriti svijet, uključujući i njegov nedužni i civilizirani dio koji ne jede zmije i šišmiše.

Kravlje ludilo, ili u humanoidnoj interpretaciji Creutzfeldt-Jakobova bolest, navodno je historijsko-medicinski proces dugog trajanja. Trebaju, naime, proći i godine, možda čak desetljeća, pa da se zaraženi razbole. Tako je, nakon nekoliko godina održavanja kakve-takve apokaliptične tenzije, kravlje ljudilo prešlo u fazu posve neproduktivne kolektivne tjeskobe, anksioznosti koja se, znamo i to, liječi dijazepamom, recimo normabelom, koji skupa s tjeskobom pomete i svaku ljudsku grižnju savjesti. Zbog toga i jest među našim potrošačima popularniji od 505 s crtom.

No, dok je kravlje ludilo bilo odveć intelektualna, statična, u vremenu zarobljena bolest da bi se mogla prometnuti u apokalipsu koja će obilježiti epohu, korona virus izazovan je, čak i privlačan, te sasvim podoban da se prometne u temeljnog apokaliptika naših dana. Najprije zbog svojih transformativnih moći i potencijalne beskonačne raznolikosti.

Prva medijski popraćena epidemija nekim koronavirusom započela je 2002, također u Kini, a bolest je nazvana Severe Acute Respiratory Syndrome ili, skraćenicom koja će postati riječ, SARS. Bolest se od veljače 2003. širila Dalekim istokom, zabilježeno je 8000 oboljelih i svaki je deseti bolesnik podlegao. SARS je uspio doprijeti i do Kanade, ali je njegovo širenje na Zapad, ipak, spriječeno, uglavnom nizom zabrana i oštrom zakonskom represijom, kakva baš i nije u skladu s najvišim demokratskim standardima. Apokalipsa isključuje demokraciju. Tokom apokalipse sva glasila mogu se predati najnižim nagonima svih zlih ćudi, sve u borbi za klikabilnost i tiražu.

Koronavirusi izazovni su i pogodni za razvijanje apokalipse, stvarne i simboličke, zato što su često životinjskog podrijetla. Ali većina velikih epidemija tokom ljudske povijesti, onih koje su u najvećoj mjeri oblikovale i samu čovjekovu civilizaciju, ali i suoblikovale pojam Zapada, te u određenoj mjeri definirale istočne granice Europe, došle su preko klica prenesenih sa životinja na ljude i stizale su s istoka. Najznamenitija među svim bolestima, kuga, pridošla s bakterijom Yersinia pestis, na Zapad se proširila sredinom 14. stoljeća - ubrzo nakon Kosovske bitke - i u naletima morila Europu sljedećih četiristo godina, dramatično utječući na brojnost stanovništva, na razvoj i konfiguraciju, ali i na sadržaj pojedinih europskih kultura. O kulturi i povijesti kuge pisane su važne povijesne knjige, teme su to velike književnosti i umjetnosti, naša je imaginacija u velikoj mjeri uvjetovana kugom, pa kada zamišljamo apokalipsu, kada strepimo od nje, čak i u ova postracionalna, postemocionalna, posthistorijska, tabloidna doba, pričinja nam se nešto što je nalik kugi.

Nju, pak, zamišljamo kao crnog štakora, kroz kojeg se u književnosti, slikarstvu ili na filmu najčešće utjelovljuje ova bolest. Kuga je još po nečemu vrlo moderna i posve današnja: kretala se trgovačkim putevima i zahvaćala zemlje, pokrajine i gradove koji su na onodobni, srednjovjekovni i novovjekovni način bili globalizirani i povezani sa svijetom. Krivo je pretpostaviti da je kuga bolest zaostale sirotinje. Upravo suprotno, zaostala je sirotinja, živeći daleko od prometnica, bila od kuge zaštićena, pa je bolovala od nekih drugih, manje globalnih, neapokaliptičnih bolesti.

Koronavirusi kod životinja izazivaju uglavnom bolesti gornjih dišnih organa i gastrointestinalnog trakta. Ovaj najnoviji kineski sedmi je koronavirus u čovjeka. Prvi dani i tjedni 2020. prolaze u iščekivanju odgovora na pitanje preko koje je životinje stigla najnovija bolest. Ljudima je to važno uglavnom iz simboličkih razloga - od kojih, katkad, važniji i ne postoje - i ta će informacija snažno djelovati na kolektivnu imaginaciju. Do prije dvadesetak, možda trideset godina apokalipsu su najavljivale odvratne životinje. Ili su te životinje postale odvratne upravo zato što se smatralo da najavljuju apokalipsu. Recimo, štakori. Danas su, međutim, apokalipticima i glasonošama našega kolektivnog nestanka postale i krave, ptice, svinje, šišmiši, zmije… Zanimljivo je u kojoj se mjeri istodobno distanciramo od životinja i bivamo svjesni svoje životinjske biti. Ono što nas, možda, najviše plaši i vrijeđa kod virusa jest to što nas oni ne razlikuju od životinja, što smo za njih mi isto što i sav drugi živi svijet.

Koliko će ovaj koronavirus pomoriti svijeta? Najvjerojatnije neusporedivo manje nego neke druge, medijski i kulturološki manje atraktivne bolesti. U vremenima kada je kuga harala Europom, na teritorijama koje bi zahvatila nije postojalo ništa strašnije ni pogubnije od nje. Danas nije tako, danas postoji i strašnije od najstrašnijega, pa zato apokalipsu doživljavamo kao folklornu priredbu. Čekamo što će nam javiti koliko je ljudi stradalo. I što je stvarno najstrašnije, vjerujemo da svega ovog ne bi bilo da Kinezi ne jedu šišmiše i zmije. Ono što čovjek u svojoj blesavosti može smisliti gore je od svake epidemije. Teorija zavjere gora je od svake epidemije.