POGLED U SVIJET DINAMOVE ZVIJEZDE Petković za Jutarnji progovorio o detaljima iz privatnog života i šuškanjima da je u vezi s tenisačicom Donnom Vekić

GOLGETER - Rođen je u Metkoviću, dolazi iz sportske obitelji i od 12. godine živi u Zagrebu. Zbog karijere je lutao Italijom gdje je promijenio 7 klubova, no sada ima istinsku podršku navijača reprezentacije i Dinama. Nedostaje mu tek da katkad popije piće u privatnosti

Usto što je i službeno proglašen najboljim nogometašem godine, ako se ženski dio javnosti pita, golgeter Dinama Bruno Petković u samom je vrhu najpoželjnijih muškaraca Hrvatske. A sportski put do uspjeha tog samozatajnog mladića iz Metkovića nije bio nimalo lagan, a od samog ga je početka, još kao dječaka, obilježio upravo klub iz Maksimira. Godina iza nas, za Brunu je bila uspješna po mnogočemu, puna upečatljivih trenutaka kako na profesionalnom planu, tako i na privatnom. Ali kad se sve zbroji i oduzme, Bruno će za sebe reći da je običan dečko koji samo želi biti što bolji u onome što radi najbolje, a to je najvažnija sporedna stvar na svijetu.

- Bilo je puno dobrih stvari u 2019., od Europskog proljeća nakon 50 godina, gdje smo prošli Viktoriju Plzen pa igrali s Benficom, do prvog poziva u reprezentaciju, važnih golova koje sam postigao za reprezentaciju na kvalifikacijama, do Lige prvaka u kojoj smo igrali stvarno vrlo dobro. Puno pozitivnih trenutaka - vrti misli Petković s neskrivenim ponosom.

Novogodišnje želje i odluke mladog nogometaša prilično su jednostavne.

- Stvarno želim ići u istom smjeru, želim napredovati, želim biti što bolji svakim danom, i kao igrač i kao osoba, i nadam se da će 2020. biti bolja od 2019. - skroman je Bruno.

Iako mu je kao dječaku iz Metkovića gotovo logičan slijed bio da zaigra u Hajduku, Dinamo je, kaže Bruno, bio klub koji mu je na samom početku pružio sve još dok je bio u 6. razredu osnovne škole.

- Iskreno, Dinamo je bio puno konkretniji i puno korektniji prema mojoj obitelji, tako da je apsolutno zaslužio prednost pred Hajdukom. Dinamo mi je stvarno pružio puno u životu, a s druge strane, Hajduk nije bio nimalo korektan. Već tada kao dijete sam prekrižio tu mogućnost. Prestao sam, uvjetno rečeno, navijati za Hajduk - iskren je Bruno, napominjući da ne želi ići u detalje.

Petković dolazi iz sportske obitelji, nogomet je igrao gotovo otkad je prohodao, a u Zagreb je potpuno sam profesionalno stigao igrati još kao dijete od 12 godina, ostavivši obitelj u Metkoviću. Obitelj mu se pridružila u metropoli tek nakon godinu dana.

- Nije bilo lako, iako sam od malih nogu bio ponosan tip koji je mislio da sve može sam, koji može bilo što. Sa 12 sam mislio da sam najpametniji, onda sam sa 15 pogledao sebe kad sam imao 12 i pomislio: ‘Kakvo sam dijete bio’. Sa 18 sam se osvrnuo na sebe kao 15-godišnjaka i opet mislio: ‘Koje sam dijete bio’. Sad kad pogledam što je bilo prije šest, sedam godina, mislim isto tako. Tako da sam uvijek imao um namješten u stilu da mogu sve, da sam odrastao i da znam sve, ali nastavio sam, kako sam rastao, čitav život samo učiti, učiti, učiti, sve više i više. Sad sam svjestan da apsolutno ništa nisam znao ni tad, ali taj neki možda inat ili ponos uvijek me gurao naprijed. Uvijek sam bio takav tip koji nikad nije odbijao niti jedan izazov - tvrdi nogometaš.

 

Zagreb je za 12-godišnjeg dječaka bio uistinu velika promjena i izazov, kako za njega, tako i za Bruninu obitelj.

- Najteže u tom razdoblju bilo mi je što sam došao u jedan jako veliki grad iz jednog malog mjesta i sve mi je bilo čudno, sve mi je bilo novo i veliko. Ta neka početna prilagodba bila mi je malo čudna, ali iskreno, nisam imao ni prevelikih teškoća. U klubu su me stvarno dobro primili, organizirali sve za mene i nisam imao velikih problema - prisjeća se.

Iz Zagreba je kao 18-godišnjak otišao u Italiju, gdje je u šest godina promijenio čak sedam klubova, prije no što se u velikom stilu u ljeto 2018. vratio u redove plavih.

- Kao i sve druge izazove u životu, i u Italiju sam išao hrabro i samouvjereno. Nisam se stvarno nikad bojao nikakvih izazova, tako da sam i to prihvatio s osmijehom i pozitivom - komentira Petković.

Od brojnih savjeta koje je dobio u karijeri, jedan mu je bio posebno upečatljiv, a drži ga se i danas.

- Dobio sam puno savjeta, ali onaj koji me najviše označio je da je talent samo deset posto uspjeha i da težak rad uvijek pobjeđuje talent - otkriva.

Promijenio je brojne trenere, nekad izvrsne, a nekad one koji ni blizu nisu izvlačili Brunin potencijal.

- Uvijek sam težio tome da izvučem pozitivno iz negativnih situacija jer sam promijenio puno klubova, a samim time i puno trenera. Ali, naravno, trener Nenad Bjelica je taj koji mi je najviše pomogao i na psihičkom i na fizičkom i na taktičkom planu, tako da bih njega označio kao najboljeg trenera kojeg sam imao dosad - istaknuo je Bruno.

Kroz godine pratile su ga razne situacije i cijeli niz iskušenja u karijeri, no ni zbog jedne nije požalio.

- Možda dosad u životu nisam donosio teške odluke, niti sam imao teške situacije, niti bih možda izdvojio neku gdje sam se previše lomio. Nikad mi nije bilo teško odlučiti. Ljudi često žale zbog svojih odluka, ali gledajući unatrag, ne bih se vraćao i ispravljao stvari. Kad napravite nešto pogrešno, nakon 15 minuta biste se htjeli vratiti natrag, ali nakon nekoliko mjeseci shvatite da vas je sama ta odluka dovela do toga da upoznate puno dobrih ljudi, da imate neke druge situacije.

Odlazak u jedan ili drugi klub, bez obzira je li riječ o negativnoj avanturi, a ipak upoznate puno dobrih ljudi i naučite puno dobrih stvari. Da se sad vratim, ne bih htio promijeniti ništa što se dogodilo prije puno vremena. Ali, normalno je da biste željeli ispraviti nešto što nehotice pogriješite - smatra Bruno.

Pitanje može li izdvojiti najdraži gol, nogometašu je bilo prilično teško.

- Nemam najdraži gol. Iskreno, ne bih ga mogao izdvojiti, iako je možda to prvi gol koji sam zabio u Ligi prvaka Šahtaru, ili prvi pogodak u reprezentaciji, ili sad ovaj gol u zadnjoj i najvažnijoj utakmici protiv Slovačke. Jako puno dobrih stvari, važnih golova mi se dogodilo u ovoj sezoni, ne bih znao što prije izdvojiti - iskren je Bruno.

 

Otkad je Dinamo počeo nizati uspjehe, Brunin život našao se posebno pod svjetlima reflektora. Javnost zanima što radi, koga ljubi, kamo izlazi, putuje... A slava uvijek ima svoje dobre i loše strane.

- S jedne strane, ima puno dobrih stvari, ali i loših strana. Nekad bih volio u privatnosti popiti piće, otići na kavu, izaći u grad. Nekad si u žurbi, u gužvi, a baš ti se potrefi da ima 20 djece koji se žele slikati s tobom. To je naravno lijepo i uživam se družiti s djecom, ali kad si u žurbi, ljudi ne razumiju da imaš i svoje privatno vrijeme i da bih htio svoju intimu držati dalje od javnosti, ili da bi htio imati svoj mir.

Ali, ima stvarno puno pozitivnih strana. Ljudi te prepoznaju zbog toga što radiš, cijene te. Puno mi znači podrška navijača, naravno. Oni su ti koji nemaju nikakvu korist od tebe, niti traže išta od tebe osim da daš svoj maksimum za klub i za dres. Odlično je kad imaš potvrdu svojih navijača da te vole - objašnjava nogometaš.

Izvan nogometnog terena, Bruno je, kaže, sasvim običan dečko.

- Stvarno sam običan dečko. Često sam u društvu. Volim izaći na piće, na večere. Volim i doma provesti puno vremena, na kompjutoru, uz filmove, serije, igrice... Stvarno sam normalan dečko koji se ponaša jednostavno u skladu sa svojim godinama - priča Petković.

Svoju intimu, posebno kad je ljubavni život u pitanju, Bruno se svim silama trudi držati podalje od očiju javnosti, pa je i na pitanje o navodnoj novoj ljubavnoj vezi s lijepom tenisačicom iz Osijeka Donnom Vekić, s kojom ga u posljednje vrijeme često viđaju, odgovorio diplomatski.

- Mi smo vrlo dobri prijatelji. Znamo se iz sportskih voda. Znamo se već neko vrijeme, ali iskreno, samo smo prijatelji. Super smo si prijatelji - zaključio je.