PIJANI, SLIJEPI, SA SLUŠALICAMA U UŠIMA I MOBITELOM U RUCI Vozači e-romobila mogu sve to ako žele jer ih zakon još doživljava kao pješake. Dokle?
UREDITE PROPISE! - S obzirom na sve više e-romobila na našim ulicama, nogostupima i biciklističkim stazama posvetili smo se odredbama vezanima uz vožnju električnih romobila, Zagreb, Split, Zadar, Rijeka…
S obzirom na sve više e-romobila na našim ulicama, nogostupima i biciklističkim stazama posvetili smo se odredbama vezanima uz vožnju električnih romobila, Zagreb, Split, Zadar, Rijeka…
Zapravo stanovnicima svih većih gradova nije trebalo dugo kako bi shvatili da su ove jurilice na struju savršen lijek protiv nesnosnih gužvi i izvrsna alternativa uglavnom sporom i neudobnom javnom prijevozu.
Kako su bez problema spremni potegnuti 30 km/h te prijeći dvadesetak kilometara bez punjenja, sve skupa uz diskontni trošak struje koji ne prelazi cijenu dva srka kave, ne čudi što se električni romobili množe kao gliste poslije kiše.
Čudi, međutim, što zakonodavac ignorira cijelu priču, iako su romobili pokretani strujom naočigled množe već godinama i samo je pitanje vremena kad će se njihov broj izjednačiti s onim bicikala.
I to onih klasičnih, pokretanih isključivo pedalama i ljudskim mišićima, još uvijek kudikamo brojnijih od bicikala na struju. Kako zakon u ovom slučaju ozbiljno kaska za realnošću vidljivo je čim se upiše pojam “električni romobil” u tražilicu. Rezultat? Nula.
Za Zakon o sigurnosti prometa na cestama električni romobili su nepoznat pojam, pa je pitanje kako bi se uopće trebali tretirati. Dio odgovora, doduše, daje članak 124., jedino mjesto u zakonu na kojemu se spominje riječ “romobil”.
Tu je, naime, propisano da je “na kolniku zabranjeno igranje, vožnja dječjim biciklom, romobilom i koturaljkama, kao i sanjkanje, skijanje i sl.”.
Policija, dužna provoditi zakon kakav god bio, s punim pravom tako postupa jednako prema vozaču dječjeg romobila koji pojuriti desetak kilometara na sat može samo uz krajnji fizički napor nekog osnovnoškolca i vozaču onoga većeg i težeg, opremljenog elektromotorom i baterijama, koji ide tek nešto sporije od mopeda.
Što to znači u praksi? Električni romobili, tumači policija, smiju se kretati isključivo po nogostupu, a dužnosti i obaveze vozača su izjednačene s onima pješaka.
Pritom, naglašavaju, ne smiju niti na biciklističku stazu, jer tu nije riječ o električnim biciklima koje zakon vidi kao “vozila s najmanje dva kotača, pokretana isključivo snagom vozača ili opremljenog pedalama i pomoćnim elektromotorom čija najveća snaga nije veća 0,25 kW i koja se progresivno smanjuje do nule kad brzina dosegne 25 km/h, ili prije, ako vozač prestane okretati pedale”.
I to zato što romobili, jasno je iz napisanog, nemaju pedale…
Za vozače električnih romobila posljedično ne vrijede zakonom predviđena ograničenja za motorna vozila i bicikliste, koliko god njihove brzina kretanja bila i šest puta veća od prosječnog hoda i samim time potencijalno opasna po samog vozača, ali i pješake na ulici. Ili, kako se to službeno voli reći – ostale sudionike u prometu.
Prilično je bizarno i to da na biciklu po noći, ali i danju u slučaju smanjenje vidljivosti treba biti upaljena svjetla, dok kod električnog romobila svjetla nisu nužna. Još luđe, nema zapreke niti da vozači električnog romobila u vožnji koriste mobitel, pišu poruke ili snimaju selfije, čak i kad prelaze cestu na zebri.
Pritom čak ne moraju niti sići s romobila, jer romobil po zakonu nije vozilo, a vozače doživljava kao pješake. Oni su kao nekoć sudac u nogometu, zrak.
Sve dok netko ne strada, onda lete zrakom. Tim više jer i za njih vrijedi odredba da se ponekad mogu voziti i kolnikom, “ako na cesti ne postoji nogostup ili prikladna površina za kretanje pješaka”.
Opasnost po živote “ostalih sudionika u prometu” predstavlja i to što za vozače električnih romobila ne vrijedi niti odredba članka 198., koja zabranjuje vožnju vozaču ako je “umoran, bolestan ili u takvom psihofizičkom stanju da je nesposoban za sigurnu vožnju”.
Električnim romobilom tako može upravljati baš svatko, od trogodišnjaka do psihičkog bolesnika, smatraju naši vrli zakonodavci. Nije problem niti ako je vlasnik električnog romobila prije vožnje popio pet, šest duplih viskija ili se počastio drogom, jer po zakonu – nije vozač.
A zakon baš nigdje ne zabranjuje pješacima opijanje ili šetnju na tabletama, sve dok ne ometaju javni redi i mir. Vozači električnih romobila tako su abolirani što god napravili u prometu, barem dok se drže nogostupa kojim se izrijekom trebaju kretati.
S druge strane, zakonodavac predviđa visoke kazne za vozače automobila koji ne propuste vozača električnog romobila dok prelazi zebru, koliko god se ovaj tamo našao iznenada, bio pijan i drogiran, pisao poruke na mobitelu… Kao i pješak, vozač romobila ima prednost pred automobilom čim stupi na pješački prijelaz.
A ako je vozač električnog romobila dijete, starac, iznemogla ili slijepa osoba (rekli smo, za vozače romobila nema ograničenja…), članak 134. predviđa i da vozač automobila stane i propustiti ga i prije nego što stupi na cestu. Znači, traži da budu vidoviti.
Ovisno o situaciji, kazna se tu kreće od 500, pa sve do paprenih 3000 kuna.
Ukratko, situacija s električnim romobilima sve je samo ne uređena, pa ne čudi što policija uopće ne raspolaže s podacima o tome koliko je vozača dosad sudjelovalo u prometnim nesrećama.
A još tragičnije zvuči da se električni romobili niti ne namjeravaju tako skoro uvrstiti u Zakon o sigurnosti prometa na cestama kao zasebna kategorija vozila. Nema potrebe, smatra zakonodavac…
UKRATKO
Vozači električnih romobila u Hrvatskoj se ne smiju koristiti biciklističkom stazom, pa niti cestom. U oba slučaja mu prijeti kazna od 300 kn. No, po nogostupu se zato može voziti i pijan, drogiran, bez kacige…
Nevjerojatno je da situacija u kojoj zakon vozače električnih romobila vidi kao pješake, a ako ih I vidi drugačije, ništa nije regulirano. Vožnju dopušta i dvogodišnjem djetetu, nikome u nadležnim službama ne zvoni na uzbunu