PIŠE JURICA PAVIČIĆ Kako je jedna patriotska pjesma napravila puni krug: Zbog nje se hapsilo u Jugoslaviji, a danas se ponovno hapsi u Hrvatskoj

U nedavnoj prošlosti postojala su vremena kad, kako predsjednica veli, nije bilo jogurta. Postojala su vremena kad nisi smio pjevati kajkavske popevke. Postojala su vremena kad, kako se obično kaže, “nisi smio reći da si Hrvat”.

U tim vremenima, kad “nisi smio reći da si Hrvat”, postojalo je, naime, nešto što se tada zvalo “nacionalistički incident”. “Nacionalistički incident” u to je doba bio ozbiljna stvar. Zbog nacionalističkog se incidenta dobivao školski ukor i izbacivalo se iz partije. Zbog takvog se incidenta moglo gubiti ili teže naći posao, takvi su “incidenti” prekidali pjevačke ili sportske karijere. A repertoar onoga što je potpadalo pod “nacionalistički incident” bio je šarolik, ne uvijek jasno predvidljiv, no kodificiran običajnom praksom. Grijeh “nacionalističkog incidenta” moglo se počiniti i djelom i riječju, i grafitom i vicom, ali nekako je u praksi ispalo da bi ga najčešće počinili - pjevanjem.

Iz nekog razloga, koji je teško pojmiti, u repertoar pjesama koje su se smatrale “nacionalističkim incidentom” tih je godina spadala i “Vila Velebita”. Teško je objasniti što je bilo tako problematično u priprostoj senjskoj narodnjačkoj budnici nepoznatog autora. Nije lako detektirati nacionalistički prijestup teksta u kojem se gorska vila s velebitske gudure dovikuje s nekim tamo Hrvatima u dolini. Kako god bilo, pjesma o Hrvatima koji ljube “vilovito stijenje”, “smilje” i “u gorici hajduka” bila je, ako baš ne zabranjena, onda barem ozbiljno nepreporučljiva. Stoga nije veliko iznenađenje što se ta pjesma već negdje do 70-ih pretvorila u tajni, libidinozni objekt hrvatskog nacionalizma. Pjevala se u zavičajnim klubovima i u bifeima iza fajrunta, pjevala se tamo “di smo svi naši” i gdje nitko “tuđi” ne čuje, a pjevanje “Vile Velebita” imalo je slatki okus političke transgresije.

Ta i takva “Vila Velebita” očekivano je nakon 1990. postala kanonska sastavnica nacionalne ideologije. U Gospiću je pjesmi anonimnog senjskog skladatelja načinjen spomenik s fontanom. Po “Vili Velebita” se, Googleu hvala, zovu barem dva turistička i barem jedan policijski brod. Po njoj se zove više apartmana od Paga do Silbe te sijaset restorana, od kojih je jedan, vjerovali ili ne, pizzerija u afganistanskom Kabulu.

A sav taj atrakcijski potencijal pjesma je crpila iz jedne, jedine ključne činjenice. Naime, jelte, zbog te se pjesme, hapsilo.

Od tih vremena, kad se zbog “Vile” hapsilo, prošlo je trideset godina. Danas, trideset godina kasnije, možemo mirno reći da se krug zatvorio. Ako je “Vila Velebita” jednom bila zabranjeno voće, predmet transgresije i prijestupničkog užitka, onda je ta “Vila Velebita” mrtva. Trideset godina nakon što je zadnji milicionar SR Hrvatske priveo “izgredničkog” pjevača, “Vila Velebita” više ne postoji. Ne postoji - zato što se zbog nje opet hapsi. Ista “milicija” iste te Hrvatske opet hapsi zbog ilirske budnice, samo što ovaj put ne hapsi one koji je pjevaju, nego hapsi one koji joj se izruguju.

Čovjek kojem je pripala čast da nakon trideset godina obnovi tradiciju hapšenja zbog “Vile Velebita” zove se, kao što vjerojatno već znate, Gordan Duhaček. Gordan Duhaček profesionalni je novinar portala Indeks, daroviti kulturni komentator i, što u kontekstu hrvatske desnice nije nevažno, deklarirani gej. Gordana Duhačeka uhitila je hrvatska aerodromska policija po prekršajnoj prijavi jer je na Twitteru objavio parodiju pjesme “Vile Velebita”. U parodiji pjesme Duhaček je “Vilu Velebita” pretvorio u “Govno Velebita” te se narugao “naših crijeva diki”. Duhačekova Twitter objava izazvala je pravu oluju na konzervativnim i nacionalističkom portalima, iz svih tih naroda, hopova i poskoka iskakali su komentari o “pederu” koji se “govnima baca na svetinju”, da bi netko od tih i takvih na koncu Duhačeka prijavio i “miliciji” za “nacionalistički incident”.

Ono što se događalo poslije, znamo svi. Policija danima “nije mogla pronaći” novinara. On se sam odazvao na poziv za razgovor, ali “izvan uredovnog vremena” (u 2 i pol popodne, ej?). Na koncu ga je aerodromska policija kao pobegulju pred rukom pravde skinula s leta za Njemačku i privela prekršajnom sucu. Afera je buknula, a tijekom idućih dana hrvatski se ministar unutrašnjih poslova Božinović latio aktivnosti kojom se u posljednje dvije godine ponajviše bavi, a to je laganje. I policija i ministar u nekoliko su dana promijenili nekoliko kontradiktornih verzija priče, a sam se Božinović nanovo predstavio u onom svjetlu u kojem ga ionako gledamo već dvije godine, dakle, kao hodajući politički fijasko.

Tako je završila priča o pjesmi “Vila Velebita”. Budnica iz senjskog risorgimenta zaokružila je puni krug. Od pjesme zbog koje se hapsilo pretvorila se (opet) u pjesmu zbog koje se hapsi, od nacionalističkog incidenta pretvorila se u nedodirljivu okaminu, od prijestupničkog “guilty pleasurea” izvrgla se u “sveti tekst” zabranjen za blasfemiju. Javnost je dobila novu košćicu za ideološke ratove, tjednima ćemo se raspravljati o sucima, policiji i zakonima, o granicama dobrog ukusa i granicama slobode izražavanja. O svemu će se pričati i pisati, osim o onom što je u cijeloj priči jedino važno.

A to jedino važno su govna.

Ako me pitate sviđa li mi se parodija koju je novinar Indexa spjevao, odmah ću vam odgovoriti - ne. Nije mi ni maštovita, ni naročito dobro spjevana, a nedostaje joj i onaj začin koji je slične parodija Lucića i Dežulovića činio neodoljivima: naime, nije duhovita. Duhačekova mi satira, ukratko, nije ni posebno uspjela, ni oštroumna, ni humoristična. Ona nema puno vrlina, no postoji jedna vrlina koju njegova parodija ima, a to je jedina vrlina koju joj zažareni protivnici osporavaju. Duhačekova je pjesma, naime, patriotska. Patriotska je zato što govori o onome o čemu zabrinuti patriot 2019. mora govoriti. A to nešto su govna.

Jer, fekalna verzija “Vile Velebita” nije nastala u zrakopraznom prostoru. Ona je nastala u jednom vremenu i prostoru, u Hrvatskoj ljeta 2019., ljeta kad se o govnima više ne može ne govoriti.

Nastala je ljeta 2019., ljeta koje je u lipnju počelo fekalnim zagađenjem plaže ispred dubrovačkog hotela Libertas Rixos. Ljeta koje se nastavilo tako što je sredinom lipnja zbog istih razloga zatvorena plaža u dubrovačkom Srebrenom. Da bi samo koji tjedan kasnije iz istih fekalnih razloga dignuta crvena zastava na plaži Donje Čelo na Kalamoti. Tog istog ljeta u srpnju su zbog fekalnog zagađenja zatvorene dvije plaže u Kaštelima. Sredinom kolovoza zbog istih “govnenih” razloga nakratko je zatvorena plaža ispred hotela Posejdon u korčulanskoj Vela Luci. Koji dan kasnije isto se dogodilo na plaži pred kafićem u Vinjercu kod Zadra. Koji dan prije toga čitatelj jednog portala posvjedočio je ispumpavanju fekalija iz kamiona između Sabunika i Privlake kod Zadra. A prije koju godinu na YouTubeu je osvanuo video sličnog sadržaja snimljen u kampu Šimuni na Pagu. Na koncu, “naših crijeva dika” dospjela je zagaditi i najbližu okolicu velebitske vile, “vilovito stinje” i postojbinu “u gorici hajduka”. Dnevnik.hr objavio je tako priču da su dva plitvička jezera zagađena izljevnim vodama zbog nekontrolirane turističke izgradnje u obližnjim Rastovačama. Tako, dakle, stoje ljeta 2019. stvari sa “stolicom svih Hrvata”.

Zašto tako stoje? Možemo stoti put pobrojati uvijek iste, toliko puta spominjane razloge. Zato što se u Hrvatskoj nekontrolirano gradi. Zato što ne postoji svijest o granicama održivosti turizma. Zato što infrastruktura ne prati turističku i apartmansku ekspanziju. Zato što “slučajna država” nije kadra sprovesti i nametnuti racionalno urbano planiranje. Zato što “slučajna država” nema novca za ulaganje u infrastrukturu, a pritom su oni koji od infrastrukture najviše profitiraju u “slučajnoj državi” najmanje oporezovani. Zato što “slučajna država” nema ni autoritete, ni alat da obuzda divljaštvo. Zato što su inspektorati i sudstvo prošupljeni korupcijom. Zato što u ono doba možda “nisi smio reći da si Hrvat”, ali je postojala nekakva država. Zato što danas jako, jako smiješ larmati da si Hrvat, ali nečega što bi nalikovalo hrvatskoj državi ne vidimo ni mikroskopom.

I sve to mi znamo, i svima je to jasno, i svi vide da je to problem. To je upravo ona vrsta problema koja bi trebala uznemiravati pravog, zabrinutog patriota, onog kojem je doista stalo do “lijepe naše”, do “sinjeg mora” i do “hrašća” koje “bura vije”. Ali, ti “minorni” problemi neće usplahiriti hrvatsku “patriotsku javnost”. Te neznatne fekalne teškoće ona će na brigu prepustiti alternativcima, aktivistima, hipsterima, ljevičarima, pederima i lezbama.

Za lokalne “patriote” problem nisu govna u Srebrenom, govna na Kalamoti, govna u Kaštelima i govna u Vinjercu. Ne. Njima su problem samo govna na jednom, jedinom mjestu - mjestu koje je jedino zabranjeno onečistiti. A to su patriotske pjesme.