'OD VILA ILIRSKIH DO BIJELOGA PUTA' Knjiga o BiH u kojoj činjenice nisu kapitulirale pred političkom korektonošću
KOMENTAR BORISA HAVELA - Bosna i Hercegovina zemlje su o čijoj je povijesti teško i nezahvalno pisati, više nego o povijesti bilo koje druge europske zemlje, države ili područja. Brojni su razlozi za to. S jedne strane o mnogim razdobljima bosanske i hercegovačke povijesti – od srednjovjekovne do suvremene – ne postoji dovoljno pouzdanih izvora za kvalitetan i cjelovit uvid. S druge strane, postoje brojni mitovi koji su se duboko ukorijenili u kolektivnu svijest dijela bosansko-hercegovačke javnosti, ali i aktera izvan Bosne i Hercegovine koji danas u toj nedavno oformljenoj i nefunkcionalnoj državi na rubu raspada provode svoje političke eksperimente. Neki od tih mitova snažno su oblikovali identitete nacionalnih i vjerskih skupina u BiH. Identiteti najsnažnije oblikovani pod utjecajem mitova su uvijek oni što su nastali nedavno. Tako je i drugdje u svijetu: palestinski ili slavenski makedonski predstavljaju slične primjere. Česta značajka recentno formiranih identiteta selektivno je biranje fragmenata prošlosti i mitova za kreiranje dojmljiva nacionalnog narativa. Tu se lako potkrade i pokoji apsurd. Apsurdi unutar nacionalnog narativa krase, dakako, i puno starije nacije i identitete, ali među njima ipak postoji razlika. Recentno i ad hoc nastali identitet oblikuje se oko mitologije ili povijesnih činjenica s isključivo pozitivnim predznakom, jer je entuzijastična podrška šireg dijela korpusa nove nacije potrebna kako bi ona uopće zaživjela. Gubitnik u takvu konstruktu je historiografija, odnosno činjenice. Pretpostavljanje nacionalnog mita povijesnosti, čak i u okviru znanstvene zajednice dotične novooblikovane zajednice, sužava ili dokida prostor za samokritičnost, a ona je uvijek nužna kako bi se održavalo kolektivno političko (i ostalo) zdravlje zajednice. Nadalje, u takvu se konstruktu mane i nečasnosti uglavnom razabiru samo kod drugih, i to poglavito među najbližim susjedima. Njima se pripisuju negativnosti iz bliže ili dalje povijesti, a s njima i krivnja za sve jade nove nacije. Što god povjesničar napisao o povijesti Bosne i Hercegovine, a posao je povjesničara razbijanje mitova, tumačit će se kroz tu prizmu. O osjetljivosti, da ne kažem kontroverziji teme, uvelike govori i činjenica kako je u Hrvatskoj nakon osamostaljenja napisano vrlo malo znanstvenih knjiga o toj nama susjednoj državi, u kojoj je jedan od triju konstitutivnih naroda hrvatski.