Kremaljski memoari: Sjećanja udovice Borisa Jeljcina

Naina i Boris Jeljcin, Hillary i Bill Clinton tijekom summita G-8 u Denveru / Getty Images

Predsjednički centar Boris Jeljcin i izdavačka kuća Sinbad objavili su memoare "Osobni život" Naine Jeljcine, žene prvog predsjednika Rusije Borisa Jeljcina. RBTH Hrvatska prva donosi ulomke koji se odnose na putovanja predsjedničkog para u inozemstvo.

Unatoč teškoj situaciji u zemlji, Boris se, kao predsjednik Rusije, morao sastajati s čelnicima stranih zemalja i putovati u inozemstvo na službene posjete. To nije bila formalnost. O tome kako će se graditi odnosi nove Rusije i svijeta ovisila je i situacija unutar zemlje. Stvarno nam je bila potrebna pomoć - zemlja je bila na rubu gladi.

No kad sada čitam da je 90-ih ruski predsjednik putovao svijetom s ispruženom rukom, jako se uzrujam. To nije istina. Boris je činio sve kako bi Rusiju doživljavali kao ravnopravnog partnera. To mu je i uspijevalo. Gdje god da smo došli su nas dočekivali s poštovanjem.

Prve dame na summitu G8 u Denveru, 1997. Naina Jeljcina je četvrta slijeva. / AFP

Čelnici europskih zemalja i SAD-a su shvaćali u kako se složenoj situaciji našla naša zemlja te su se trudili pomoći novoj Rusiji. Kasnije mi je Helmut Kohl ispričao da nam je Njemačka slala humanitarnu pomoć - uključujući čitave pošiljke sa ženskim rubljem. Priznala sam da smo zahvalni na pomoći, ali da nismo osjetili poboljšanje kvalitete života.

"Da, shvaćam", rekao je Kohl. "Koliko smo sredstava mi, Zapadna Njemačka, uložili u Istočnu, a nismo uspjeli riješiti sve probleme." 

"Što nam je činiti, gospodine Kohl, kad nemamo Zapadnu Rusiju, već imamo samo jednu?", pitala sam ga.

"Slažem se, vama je mnogo teže", odgovorio mi je kancelar.

Čini mi se da 90-ih čelnici raznih zemalja nisu bili ujedinjeni samo formalnim uzajamnim obvezama. Odnosi među njima su bili zaista puni povjerenja i poštovanja. Postojala je zajednička želja da odnosi između zemalja postanu topliji. U protivnom ne bi postojali "sastanci bez kravata", koji su tada postali tradicionalni.

Boris se [za sastanke] pripremao vrlo temeljito. To nije bilo lako, jer on gotovo da i nije imao iskustva - samo međunarodne kontakte po liniji Centralnog komiteta. Njegovo putovanje u Ameriku, dok je bio predsjednik Vrhovnog Sovjeta Rusije, bilo je neformalno.

Naina Jeljcina na ceremoniji čaja sa suprugom japanskog premijera Ryutara Hashimotoa Kumiko 1998. / Reuters

Morao je sam u hodu savladavati sve suptilnosti protokola. Dobro je bilo što se početkom 1992. pored Borisa našao iskusni i u toj oblasti briljantno obrazovani Vladimir Nikolajevič Ševčenko. On je ranije rukovodio Gorbačovljevom službom protokola. Boris se prema svemu što je Ševčenko radio odnosio s poštovanjem. Znao je cijeniti profesionalce.

Tijekom putovanja je predsjednički raspored bio vrlo rigidan: službeni sastanci, pregovori, potpisivanje dokumenata. Iz nekog se razloga obično misli da šefovi država trebaju samo staviti svoj potpis na dokumente koje su već pripremili diplomati i pomoćnici. To nije tako. Pomoćnici su predsjednika izvještavali o položaju ministarstava i odjela. No sve ono najvažnije se odvijalo kasnije, iza zatvorenih vrata, kada bi pomoćnici i novinari otišli. Često se do posljednjeg trenutka nije znalo hoće li se državni čelnici uspjeti dogovoriti ili ne.

Između 1991. i 1993. smo posjetili Italiju, Njemačku, SAD, Veliku Britaniju, Francusku, Belgiju, Poljsku, Češku i republike Zajednice neovisnih država.

Tih godina je Rusija počela sudjelovati na sastancima svjetskih vođa - prvo je to bio format "Velike sedmorke", gdje su pozivali Rusiju. Kasnije su i Rusiju prepoznali kao članicu neformalnog kluba velikih sila pa je "Velika sedmorka" postala "Velika osmorka".

Ja sam, po protokolu, morala pratiti supruga na svim njegovim službenim putovanjima. Biti prva dama je, naravno, također posao. I ne radi se samo o formalnim obvezama. Znala sam da i ja predstavljam zemlju - veliku, kompliciranu zemlju s puno problema, no zemlju koju volim.

Boris i ja smo htjeli da se prema Rusiji svudgdje odnose s poštovanjem, a prema njezinim građanima s toplinom i razumijevanjem prema problemima koji su ih snašli. Nije mi bilo teško biti iskrena u ulozi prve dame: vjerojatno zato što se ne znam pretvarati i što vjerujem da osoba mora ostati svoja u svim situacijama.

Britanska kraljica Elizabeta II. i prva dama Rusije Naina Jeljcina u Moskvi 1994. / Reuters

Za putovanja sam se uvijek pripremala - čitala sam materijale koje mi je pripremila služba protokola. Nisam mogla doći u zemlju bez ideje o njezinom političkom ustrojstvu, običajima, kulturi. Trudila sam se biti spremna za komunikaciju s čelnicima zemlje, njihovim ženama i običnim građanima.

Jasno, tada, u 90-ima, nitko od nas nije znao kako treba biti organiziran rad prve dame, sve se radilo po intuiciji. Nisam imala ni glasnogovornika ni pomoćnike. Vladimir Ševčenko mi je bio sve to. Hvala mu - on mi i danas pomaže. Naravno, imala sam tjelohranitelje - časnike Federalne službe za zaštitu (FSO). To je bio sav tim prve dame.

Uz Vladimirovu pomoć i, vjerojatno, zahvaljujući mojoj navici da sve radim savjesno, nekako sam se nosila s novim odgovornostima. Vidjela sam da u drugim zemljama žene predsjednika imaju cijele timove specijalista. Neke su ih imale manje, neke više, ali sve su imali svoj tim. Osobito su pažljivo radili pomoćnici Hillary Clinton. Možda to nije najtipičniji primjer. Hillary je imala vlastite političke ambicije - to je već tada bilo jasno. Kada se dva puta kandidirala za predsjednicu, svim srcem sam joj željela sreću.

Prve su dame tijekom summita "Velike sedmorke" i tijekom posjeta raznim zemljama imale vlastiti program. Među nama su se razvili topli neformalni odnosi. S mnogima od njih sam, primjerice, s gospođom Chirac, jednostavno postala prijateljica i održavala bliske odnose dugi niz godina. Posjećivali smo Chiracove u Elizejskoj palači čak i kada Boris više nije bio predsjednik. Bernadette mi je poklonila prekrasne ruže, ali one, nažalost, nisu preživjele u našoj klimi.

Naina i Boris Jeljcina, 1998. / Reuters

Program prve dame je, za razliku od predsjedničkog, imao svoje osobitosti. Sadržavao je manje službenih događanja, a više komunikacije s ljudima. Mogla sam se bolje upoznati s njihovim životom. Za mene je to bilo jako važno. Posjećivala sam bolnice, škole, staračke domove. Nisam se ustručavala postavljati pitanja, iskreno me zanimalo saznati pojedinosti, zadubiti se u detalje. Nije moguće znati sve o svemu, besmisleno se pretvarati da te ništa ne iznenađuje. Uvijek sam vjerovala i vjerujem da se ne treba pretvarati. Najvažnije je biti svoj.

(...)

Svi strani partneri su znali za Borisovu točnost. I ja ga, naravno, nisam mogla iznevjeriti. No život je život i ponekad su se događale neočekivane situacije.

Papa Ivan Pavao II. pozdravlja Borisa i Nainu Jeljcin u Vatikanu / Reuters

Obično sam mu prvo pomagala da se spremi. Odabrala bi mu odijelo, kravatu, ponekad ga i uređivala... Tek nakon toga bih se pobrinula za sebe. Jednom sam prilikom, prije izlaska, odlučila oprati ruke, ali sam zamijenila slavine i voda iz tuša mi je smočila glavu. Morala sam hitno popraviti frizuru, za što je trebalo vremena.

Boris nije mogao čekati te je izašao pred publiku. Vladimir Nikolajevič je bio prisiljen objašnjavati novinarima zašto kasnim. Nije ništa izmislio, rekao im je što se dogodilo. Kada smo se vratili kući, nazvale su me bivše kolegice: "Naja, kako si mogla pomiješati slavine, naša su specijalnost 'vodoopskrba i kanalizacija'!"

Morala sam se prilagoditi predsjedničkom ritmu života. Ponekad sam čak manikuru morala raditi sama u zrakoplovu. Boris je gunđao: "Izrezat ćeš si sve prste!" Jednom su mi frizuru završavali u automobilu.