Rusija će uništiti sve zalihe kemijskog oružja do jeseni

Ranije ovog tjedna je Moskva uništila svoje posljednje zalihe plina sarina u skladu s programom Nunn-Lugar iz 1991. godine, koji je predviđao financijsku pomoć za zemlje bivšeg SSSR-a u utilizaciji nuklearnog i kemijskog oružja povučenog iz naoružanja, kao i sredstava njegove dopreme.

Dio tog programa bila je i „Konvencija o utilizaciji kemijskog oružja“. Njega je u Rusiji do sredine prošlog stoljeća uskladišteno oko 40 tisuća tona kemijskih bojnih otrova.

Kako se priča u narodu, ti su se otrovi čuvali u najzabačenijim mjestima – daleko od znatiželjnih očiju i loših namjera.

U selu Gornij u Saratovskoj oblasti, gradu Kambarka (Udmurtija), selu Kizner (Udmurtija), gradu Ščučje u Kurganskoj oblasti, selu Maradikovo u Kirovskoj oblasti, selu Leonidovka u Penzenskoj oblasti i gradu Počep u Brjanskoj oblasti. 

„To su bila organofosforna, nervna sredstva i plikavac – iperit, luizit, mješavine iperita i luizita, sarin, soman i VX-plinovi u granatama, minama, raketama višecijevnih raketnih sustava, bombama, bojevim glavama taktičkih i operativno-taktičkih raketa, željezničkim cisternama i drugim spremnicima“, rekao je za RBTH Hrvatsku vojni analitičar agencije TASS Viktor Litovnik.

Prema njegovim riječima, oni su se čuvali prilično sigurno – u drvenim hangarima, na čijim su policama ležale granate, poput knjiga u knjižnici, jedna pored druge. Istina, bez osigurača.

„Sva u skladišta bila opremljena gromobranima, okružena zemljanim nasipima, na svakoj su konstrukciji visjeli štitovi s protupožarnom opremom, nekoliko vatrogasnih aparata. Teško je zamisliti da bi netko mogao koristiti te aparate u slučaju nečega, kada bi, primjerice, počelo gorjeti streljivo s VX. No, hvala Bogu, ništa poput toga se nije događalo ili samo nismo saznali za to“, dodao je.

 

Čuvanje oružja Bogu iza nogu

Pritom se svaki rajon skladištenja i odlaganja oružja nalazio u zabitim krajevima, daleko od gradova i ljudi.

„Sjećam se, primjerice, Kambarke, gdje su se u ogromnim željezničkim cisternama nalazile zalihe iperita i luizita. U tom gradu, koji se nalazi nedaleko od rijeke Kama, početkom 90-ih godina prošlog stoljeća nije bilo ni tekuće vode, ni kanalizacije, ni plina, niti telefonske veze u kućama“, prisjeća se stručnjak.

Jedino poduzeće u gradu je bila mala tvornica za proizvodnju strojeva, izgrađena za vrijeme vladavine Petra I. (početkom 18. stoljeća), koja je proizvodila manevarske lokomotive.

Prema riječima analitičara, program likvidacije kemijskog oružja bio je usmjeren i na stvaranje normalnih uvjeta za život ljudi – izgradnju tvornica, cesta i ostale infrastrukture potrebne za život.

Po trenutnom je tečaju to više od 300 milijardi rubalja, od kojih je 10% išlo na izgradnju navedenih objekata.

 

Pomoć izvana

„Nećemo to skrivati, opipljivu su nam pomoć u uništavanju kemijskih bojnih otrova pružile zapadne zemlje. Prije svega, Europska unija, Kanada i Sjedinjene Države. To su stotine milijuna dolara i eura. Prema raznim podacima, od 2 do 5 posto sveukupnih ruskih troškova“, rekao je za RBTH Hrvatsku glavni urednik časopisa Arsenal Otečestva Viktor Murahovski.

To je uključivalo, između ostalog, i dopremu potrebne opreme i instrumenata za monitoring okoliša.

Pritom je jedan od ključnih argumenata u Kongresu bio argument senatora demokrata iz Georgije Sama Nunna da, ako Rusi unište svoje oružje za masovno uništenje, ono nikad neće ugrožavati Ameriku.

Ispostavilo se da je taj argument bio vrlo učinkovit.

 

Problemi s utilizacijom

U svim naseljenim mjestima gdje se uništava kemijsko oružje izgrađeni su moderni stambeni gradovi sa svom potrebnom infrastrukturom – trgovinama, poliklinikama, bolnicama, školama, odmaralištim, pa čak i sportskim kompleksima. Svugdje je provedena kanalizacija, kao i suvremena sredstva komunikacije i veze.

Po mišljenju analitičara je, dakle, program utilizacije kemijskog oružja išao Rusiji u korist. Danas, međutim postoji novi problem – recikliranje otpada koji je nastao od dezoksidacije kemijskih bojnih otrova.

„Otrovne tvari u streljivu, raketama, bombama i drugim spremnicima uništavaju se putem bušenja otvora u streljivu, gdje se ubrizgavaju tvari koje pretvaraju kemijske bojne otrove u netoksičnu masu koja se kasnije može prerađivati“, rekao je Litovkin.

Pritom se dio tog otpada može nazvati „korisnim“ – iz nekih se može ukloniti arsen, koji se pak može koristiti u proizvodnji dijelova za elektroničku industriju; druge se tvari mogu koristiti u proizvodnji polimera i pesticida. Takvog otpada, prema mišljenju stručnjaka, imamo više od 140 tisuća tona.

Međutim, ostaje još 100 tisuća tona otpada koje nije moguće reciklirati i koje predstoji samo zakopati na posebnim odlagalištima.

To će, opet, zahtijevati dodatna sredstva za koje zasad nije poznato otkud će stići.