Azeem Ibrahim: U sukobu s Iranom presudit će izdržljivost

Dešavanja oko Hormuškog moreuza odvijaju se brzo, dva dana nakon početka američke pomorske blokade. Iako je Centralna komanda SAD-a prvobitno navela da nijedan brod nije prošao blokadu iranskih luka i da se šest plovila vratilo, u kasnijim izvještajima je navedeno da je oko 20 komercijalnih brodova prošlo kroz moreuz u posljednja 24 sata.

Američka blokada specifično cilja brodove koji ulaze ili izlaze iz iranskih luka. Brodovima koji prolaze ka ili iz luka koje nisu iranske i dalje je dozvoljen prolaz kroz Hormuški moreuz.

Azeem Ibrahim, stručnjak za Bliski istok i direktor specijalnih inicijativa u Institutu za strategiju i politiku New Lines u Washingtonu, u intervjuu za RSE ocjenjuje da Hormuški moreuz sve više postaje više od pukog uskog grla za naftu, opisujući ga kao prostor u kojem se spajaju ekonomski pritisak, vojni rizik i geopolitičke ambicije, sa značajnim posljedicama za ono što slijedi.

RSE: Sada, dva dana od početka blokade, šta vidite kao njen osnovni cilj? Da li je to pritisak ili sredstvo ucjene?

Ibrahim: Teško je reći jer su se i američki ciljevi mijenjali. Oko 88 posto nafte koja prolazi kroz Hormuški moreuz nije iranska. To znači da su zemlje Zaljeva, i veliki potrošači poput Kine, koja otprilike trećinu svoje nafte dobija ovom rutom, snažno pogođeni.

Već smo vidjeli signale iz Pekinga koji se protive, naglašavajući da njihovi energetski aranžmani s Iranom nisu otvoreni za vanjsko miješanje. Izvještaji ukazuju da neki brodovi, posebno kineski, u potpunosti zaobilaze blokadu.

Ako brodovi mogu prolaziti, onda se postavljaju ozbiljna pitanja o tome da li je ovo blokada u bilo kojem stvarnom smislu.

'Dugoročna sposobnost podnošenja pritiska'RSE: Ali Sjedinjene Države su tražile prednost. Koliko brzo bi se to moglo pretočiti u stvarne ustupke?

Ibrahim: To je jedan od ključnih izazova. Ovaj sukob neće biti odlučen time ko može nanijeti najviše štete, već time ko može najviše izdržati. Sjedinjene Države nesumnjivo imaju superiornu vojnu moć. Ali Iran je pokazao dugoročnu sposobnost podnošenja pritiska.

Tokom Iransko-iračkog rata, Iran je pretrpio ogromne gubitke, uključujući hemijske napade, ali nije kapitulirao. Za Teheran je ovo egzistencijalno pitanje. Popuštanje bi moglo značiti kraj režima.

Iranski lideri su proučavali američke sukobe poput Vijetnamskog rata i rata u Afganistanu. U oba slučaja, Sjedinjene Države su postigle uspjehe na bojištu, ali su se na kraju povukle. Teheran vjeruje da Washington nema strpljenja za dugotrajnu konfrontaciju.

Zato će Iran vjerovatno čekati. Njegov sistem je decenijama oblikovan da izdrži upravo ovakvu vrstu pritiska.

RSE: Ako Iran nastavi pružati otpor, koji je sljedeći korak za Washington, dodatni pritisak ili promjena strategije?

Ibrahim: Ako bih morao nagađati, rekao bih da bi blokada mogla jednostavno izgubiti zamah. Brodovi, posebno oni koje podržavaju velike sile, nastavit će prolaziti. Na kraju bi Sjedinjene Države mogle proglasiti neku vrstu pobjede i povući se.

Ali dugoročne posljedice mogle bi biti značajne. Iran je efektivno "naoružao" Hormuški moreuz, kroz koji prolazi oko 20 posto svjetske nafte. To stvara priliku za Teheran da monetizira pristup, potencijalno naplaćujući brodovima siguran prolaz.

Istovremeno, svjedočimo promjeni u provođenju sankcija. Neka ranije ograničena nafta, i iranska i ruska, ponovo ulazi na tržište kako bi se stabilizirala ponuda.

Možda najzabrinjavajuća je strateška lekcija koju Iran može izvući. Nakon odlaska bivšeg vrhovnog vođe Alija Hameneija i prestanka njegove vjerske zabrane nuklearnog oružja, Teheran bi mogao zaključiti da samo nuklearno odvraćanje može spriječiti buduće sukobe. Takav ishod bio bi suprotan ciljevima gotovo svih međunarodnih aktera.

Može li se iranska odmazda obuzdati?RSE: Ako dođe do odmazde, koliko to može ostati ograničeno? I šta to govori o riziku šire eskalacije, da li se već približavamo tački kada bi se sukob mogao proširiti izvan Hormuškog moreuza i uključiti dodatne regionalne ili vanjske aktere?

Ibrahim: Iran je već signalizirao da bi mogao ciljati postrojenja za desalinizaciju širom Zaljeva. U regiji gdje je nestašica vode akutna, to bi bilo katastrofalno.

Istovremeno, američke vojne baze, dugo smatrane sigurnim zbog zračne nadmoći, sve su ranjivije na napade dronovima i raketama. Bojište se promijenilo.

Tu je i vanjsko uplitanje. Podrška Rusije u obavještajnim podacima i Kine u materijalu dodatno komplikuje ravnotežu. Iran i dalje ima značajnu asimetričnu prednost.

RSE: Gdje se u svemu ovome nalaze američki saveznici?

Ibrahim: Problem je što zemlje koje su najviše pogođene poremećajima u Hormuškom moreuzu možda neće kriviti Iran već Washington.

Sjedinjene Države su najveći proizvođač nafte na svijetu i manje su ranjive na šokove u snabdijevanju. Ali zemlje koje uveliko zavise od energije iz Zaljeva mogle bi se suočiti s ozbiljnim posljedicama. Mnoge već istražuju nezavisne diplomatske kanale s Teheranom.

Vidimo znakove fragmentacije međunarodnog poretka koji su Sjedinjene Države pomogle izgraditi. Neke vlade otvoreno razmatraju zaobilaženje Washingtona u pregovorima. To je značajan pomak.

RSE: Da li Kina i Rusija imaju koristi od ove situacije?

Ibrahim: Da. Oni vide kako se Sjedinjene Države upliću u još jedan skup i složen bliskoistočni sukob. U međuvremenu, Washington troši ogromne resurse i iscrpljuje ključnu municiju.

Ovo otkriva i ograničenja američke i evropske odbrambene industrijske baze. Održavanje dugotrajnog sukoba visokog intenziteta pokazuje se teškim.

Za Kinu posebno postoje strateške prilike. Hipotetički, čak bi i blokada Tajvana mogla dramatično promijeniti globalni pritisak, posebno imajući u vidu centralnu ulogu Tajvana u proizvodnji poluprovodnika.

RSE: Na kraju, kako bi izgledao uspješan ishod?

Ibrahim: Idealno, to bi bio pregovarački sporazum u kojem se Iran obavezuje da odustane od ambicija vezanih za nuklearno oružje, omogući potpune inspekcije Međunarodne agencije za atomsku energiju i poduzme korake ka smanjenju regionalnih tenzija. Zauzvrat bi dobio ublažavanje sankcija i određeni stepen ekonomske reintegracije u globalni sistem.

Ali, prema mom mišljenju, takav ishod izgleda sve manje vjerovatan. Iz perspektive Teherana, čak ni poštivanje sporazuma možda ne bi pružilo trajne sigurnosne garancije.

Vodstvo može zaključiti da se sporazumi mogu vremenom poništiti ili potkopati, te da je konfrontacija sa Sjedinjenim Državama i njihovim partnerima praktično neizbježna.

Na osnovu toga, mogli bi zaključiti da je racionalnija dugoročna strategija sada izdržati pritisak i kasnije izaći s većim kapacitetima odvraćanja, umjesto oslanjati se na sporazum koji možda neće opstati. To je izazov s kojim se Sjedinjene Države moraju suočiti u narednom periodu.