Crnogorski glumac Mišo Obradović u ulozi poljskog sveca u seriji Martina Skorsezea
U jednoj od osam jednočasovnih epizoda, Obradović otjelovljuje lik poljskog sveštenika i mučenika Maksimilijana Kolbea, poznatog po žrtvi u nacističkom logoru Aušvic, koji je svoj život dao za tuđi.
Iako je bio skeptičan prema igranju na stranom jeziku, uz podršku supruge prihvatio je izazov i prošao više krugova kastinga.
Kako bi se što bolje pripremio za ulogu Kolbea, proučavao je sveštenikov život i filozofiju, posvećujući vrijeme meditaciji i, kako kaže, "tihovanju", želeći da se emocionalno poveže sa likom.
"Scene u logoru bile su emotivno i fizički iscrpljujuće", kaže za Radio Slobodna Evropa(RSE), dodajući da je rad na ovom projektu u njemu probudio dublje razumijevanje žrtve, patnje ali i zahvalnosti za svakodnevne stvari "koje često uzimamo zdravo za gotovo".
Početak emitovanja serije najavljen je za 17. novembar.
RSE: Rijetki su s ovih prostora koji su imali profesionalnu čast da budu dio produkcije pod režijom Martina Scorsesea. Kako ste došli do prilike da budete dio ovako prestižnog projekta?
Obradović: Pozvan sam na kasting od strane producentske kuće Firefly iz Beograda. Dobio sam scene, kasting na engleskom. I to me u startu odbijalo. Imao sam barijeru igranja na stranom jeziku. Nisam bio dovoljno siguran ili šta je već u pitanju, ne znam.
Ali me je supruga Kristina podsjetila da sam odbio jako puno kastinga na engleskom, a da oni sve više dolaze i da to možda nešto znači. Rekla mi je da posmatram to kao izazov, bodrila me.
Izazov ili ne, mene je to nerviralo, jer već sam bio u drugim snimanjima, gledao sam kao na gubljenje vremena. Sat pred kasting pozvao sam direktorke da otkažem, ali su one već bile u studiju i čekale me. Bilo me sramota da kažem da neću doći i tako sam ipak otišao. Radio sam sa njima scene i bilo je sjajno. Nakon toga, već u taksiju, koji me vozio, shvatio sam da je jezička barijera bila samo izgovor za moje nesuočavanje sa kastingom.
Bio sam zahvalan Kristini što mi nije dozvolila da se "izvučem" sa pričom da nemam kad za kasting. Nakon pet dana, zvali su me i rekli da sam prošao u uži krug i da se radi o seriji "Sveci" koju producira Martin Skorseze.
U užem krugu sam radio sa kreativnim producentom Mati Lešemom i rediteljkom Elizabet Čomko. Osjećao sam se sve bolje i bolje i polako postajao svjestan da ova uloga meni a i ja njoj dolazi polako u zagrljaj.
Tako je i bilo. Posle nekoliko daljih rundi kastinga, Skorseze je izabrao mene za ulogu poljskog sveca Maksimilijana Kolbea.
RSE: Kako ste se pripremali za ulogu Kolbea? Da li ste sproveli neka istraživanja/edukovali se o poljskoj kulturi ili religiji? Da li ste ranije bili upućeni u njegov život?
Obradović: Da, odmah je uslijedilo detaljno istraživanje. Njegova biografija je fascinantna. Bio je čovjek koji išao za duhom, a onog trenutka kad je trebalo dokazati sva učenja kojima se priklonio, učinio je to što je učinio - veliki čin žrtve za drugoga. Osim samog istraživanja činjenica o njegovom životu, spremao sam se i na druge načine.
Radio sam meditacije koje je i on radio. Čitao molitve, na neki način tihovao, jer mi je bilo važno da umirim damar današnjeg bučnog vremena naše civilizacije koje je ritmom i frekvencijom preseljeno i u moje biće.
Pokušavao sam da dođem do tog mira, da nađem tu tačku ili poziciju iz koje bih svijet mogao da vidim drugim očima, iz koje bih na drugog mogao da gledam drugačije od onoga kako mi današnji način života diktira.
Jedno sjajno putovanje kroz prostranstva sebe. Igrica sa samim sobom.
RSE: Da li je bilo posebnih scena/djelova koji su bili emocionalno ili fizički izazovni za izvođenje? Kako ste ih prevazišli?
Obradović: Bilo ih je jako puno. Ne znam šta mi je bilo izazovnije, scene fizički zahtjevne, gdje sam bez odjeće ležao na hladnom betonu memljivih katakombi, provodio deset sati u ćeliji dva sa dva sa još desetak statista zatvorenika, ili one scene koje su bile emotivne nabijene da vam srce prepukne poput onih sa jednim dječakom u logoru koji plače jer mu nedostaje mama.
U jednom momentu sam se toliko "zbližio" sa svojim likom da sam samo uz pomoć njega uspijevao da prevaziđem sve to, odnosno djelujući upravo iz njega.
RSE: Mladi zatvorenik u logoru Aušvic preživio je rat zahvaljujući Maksimilijanu, koji je svoj život ponudio za njegov. Na koji način je taj lik uticao na vas - na razmišljanja o žrtvi, ljudskosti, ali i o užasima rata?
Obradović: Bio je to za mene trenutak velike spoznaje. Jer rat gledamo poslednjih trideset godina svaki dan preko televizije. I mi smo na to, nažalost, oguglali. Ali kad se nađete na terenu, čak i samo u situaciji koja je glumljena, ali same te okolnosti, logora, rahitičnih, izgladnjelih statista, prljavih logoraških uniformi, hladnih ćelija bez prozora dva metra pod zemljom…
Kad se samo na trenutak "preselite" u te okolnosti, nakon toga na život gledate drugim očima. Ili da budem precizniji, imate šansu da na život gledate drugim očima.
To zavisi od vas, da li ćete na sve to zažmuriti ili prigrliti kao jednu veliku lekciju. Iza te lekcije vas sačeka spoznaja, da to što možete da zagrlite bližnje, da pijete vodu ili pojedete parče hleba, da vidite sunce i svjetlo dana, da na tome treba da budete zahvalni. Da zahvaljujete svaki dan.
RSE: Žrtva Maksimilijana podstiče mnoga etička i moralna pitanja. Kakav "prijem" očekujete od današnje publike, koja je zasuta potpuno suprotnim vrijednostima?
Obradović: Serija se i radila kao pokušaj odgovora na današnje vrijeme, u kojem ne postoje vrijednosti.
Ili bolje, u kojem su vrijednosti skrajnute, nisu vidljive.
Kreatori pokušavaju da velike trenutke u istoriji čovječanstva, pojedince koji su svojim životom dokazivali vrijednost ideja za koje su se borili, pokušavaju da nam ponude kao nešto suprotno od onoga što čovjek danas smatra dostignućem ili vrijednošću - story na instagramu u kojem zalazi sunce, u prvom planu čaša vina, a u drugom ljudska stopala kao znak da čovjek leži i uživa.
RSE: Da li je bilo nekih posebnih trenutaka na setu koji su vam ostali urezani u sjećanju, anegdota?
Obradović: Da, bila je jedna šašava situacija.
Bilo je jako puno statista u scenama u Aušvicu i svi smo bili u logoraškim prljavim uniformama. Žena koja je bila vođa statista, izgubila je glas i živce, vičući okolo za njima da u pauzama između dva kadra ostanu na svojim mjestima, da ne idu iza seta. A ljudi su tu došli, sve im je zabavno, malo se zezaju, hoće do toaleta, da puše cigarete, da se domunđavaju, prosto uživaju na snimanju filma.
Za mene je bio odvojen poseban prostor u koji sam mogao da se sklonim između dva kadra, da bi sačuvao mir i koncentraciju. I sklonim se tako na svoju stranu, imao sam stolicu, suncobran, sto i vodu, zapalio sam cigaretu i ćutim, na neki način bježim od buke statista.
U jednom trenutku se pojavljuje ta gospođa i kad me ugledala, u njoj je proključalo ludilo. Pitala me je, urlajući, jesam li normalan. Nisam stigao da joj odgovorim jer je ispalila verbalni rafal u fazonu "vidi ga molim te kako se on dosjetio, da sjedne na mjesto rezervisano za glavnog glumca, još uzeo i suncobran, vodu i cigarete, brzo na set, hiljadu puta sam rekla da statisti ostanu na svojim mjestima".
Pokušao sam da joj se obratim, nije mi dozvolila. Rekla je "ustaj i na set". Ja sam ustao i u tom trenutku naišao je moj asistent i pitao je šta radi. Ova je nastavila paljbu po "statisti koji misli da je glavni glumac" sve dok joj ovaj dečko nije rekao da ja stvarno jesam glavni glumac.
Žena je promijenila šest nijansi zelene boje u licu jer joj je bilo neprijatno, a meni je bilo smiješno sve to.
RSE: Ova uloga će vam donijeti međunarodnu pažnju. Očekujete li da karijera sad krene u nekom "inostranom pravcu"?
Obradović: Ne očekujem ništa. Imam neke svoje ideje koje pokušavam da realizujem.
RSE: Vaš angažman otvara i pitanje razloga zbog kojih je mali broj glumaca s Balkana ostvario uspješnu karijeru u inostranstvu. Koje su prepreke za naše glumce?
Obradović: Samo je jedna prepreka - jezik. Ali mislim da ne treba biti zagledan tamo negdje "preko plota" i samo to proglašavati uspjehom.
Ako je vaša namjera da onim što radite, što svojim duhom proizvodite, da oplemenite nekog ili da mu pomognete da osvijetli neke aspekte života, onda je nebitno da li se to dešava u Njujorku ili ovdje kod nas.
Možda je naša obaveza prije da probamo da svojim duhom djelamo tu gdje živimo ne bi li onima oko nas ponudili neku vrijednost u vremenu u kojem smo se sveli na (integralnog) 'leba i (video) igara.