Prije 30 godina najteže granatiran Dubrovnik
Akcija za ljudska prava (HRA) i Centar za građansko obrazovanje (CGO) iz Podgorice i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću iz Zagreba podsjećaju da je na današnji dan, prije 30 godina, Jugoslovenska narodna armija (JNA) izvršila najteže granatiranje Dubrovnika za vrijeme opsade tog grada, koja je trajala od 1. listopada 1991. do 31. svibnja 1992. godine.
Tog 6. prosinca 1991. godine, 19 ljudi je izgubilo život, a ozlijeđeno je i ranjeno njih 60.
Granatirana je i stara gradska jezgra, koje je od 1979. godine na listi svjetske kulturne baštine UNESCO-a, spaljena je biblioteka Međunarodnog univerzitetskog centra s oko 20.000 naslova, oštećene su mnoge vrijedne stare zgrade, kao i glavna dubrovačka ulica - Stradun.
Na Stradunu je tada, s fotoaparatom u ruci, poginuo i mladi Pavo Urban, čijih posljednjih 12 fotografija svjedoče o granatiranju starog dijela grada. Manje je poznato da je prva žrtva granatiranja Dubrovnika, ironijom sudbine, bio pjesnik Milan Milišić, Srbin po nacionalnosti, koji je poginuo u svom domu.
Najviše rezervista JNA koji su sudjelovali u napadu na Dubrovnik, njih preko 7000, bilo je s teritorija Crne Gore. „Ratna operacija Dubrovnik bila je po činjenju osvajački, rušilački i pljačkaški pohod na Republiku Hrvatsku, konkretno na dubrovačko područje“, zapisali su povjesničari prof. dr. Šerbo Rastoder i mr. Novak Adžić, stoji u priopćenju nevladinih udruga..
Crnogorsko Državno tužilaštvo u suradnji s hrvatskim Državnim odvjetništvom mora procesuirati zločine počinjene tijekom rata na širem dubrovačkom području, a vlade Crne Gore i Hrvatske trebaju nastaviti zajednički obilježavati godišnjice zločina da se oni ne bi ponovili.
Iako su tijekom rata na dubrovačkom području i opsade Dubrovnika nesumnjivo izvršeni brojni ratni zločini - stradalo je 116 civila, poginulo 194 hrvatskih boraca i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore, 443 osobe su zatočene u logorima Morinj (Crna Gora) i Bileća (BiH) u neljudskim uvjetima, prognano je 33.000 ljudi, uništen 2071 stambeni objekt i provođena organizirana pljačka privatnih i javnih dobara (podaci s kojima raspolaže Documenta), grad Dubrovnik je 138 dana bio bez struje i vode te 240 dana u pomorskoj i zračnoj blokadi - Crna Gora je procesuirala i kaznila samo četvoricu koji su sudjelovali u zlostavljanju zarobljenika u logoru Morinj na tlu Crne Gore, podsjećaju nevladine udruge.
Prema istraživanju javnog mnijenja kojeg je HRA provela u lipnju 2020. godine, napad na Dubrovnik je kao ratni zločin prepoznalo 83 posto ispitanih osoba, ali je preko polovine ispitanika reklo da je nedovoljno informirano o ulozi Crne Gore u ratovima 90-tih. Istraživanje CGO-a je pokazalo da polovina onih koji znaju za napad na Dubrovnik, odbija odgovoriti na pitanje tko je za taj napad odgovoran.
Haški sud je zbog zločina izvršenih tijekom opsade Dubrovnika osudio samo generala-pukovnika JNA Pavla Strugara iz Crne Gore, na sedam i pol godina zatvora i admirala Miodraga Jokića iz Srbije, koji je priznao krivicu, na sedam godina zatvora. Nitko drugi nije procesuiran pred međunarodnim ili domaćim sudovima zbog ratnih zločina izvršenih nad starom gradskom jezgrom i na širem dubrovačkom području.
Predsjednik Republike Crne Gore, Milo Đukanović, 2000. godine je izrazio žaljenje "svim građanima Republike Hrvatske, posebno Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanske županije, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje im je pričinio bilo koji predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima".
Devet godina ranije, Vlada Socijalističke Republike Crne Gore, kojoj je Đukanović bio na čelu, s njenim predsjedništvom na čelu s Momirom Bulatovićem, objavljivala je putem tada malobrojnih javnih glasila, dnevnog lista Pobjeda i Televizije Crne Gore, da Hrvati namjeravaju osvojiti Boku Kotorsku i takvom ratnom propagandom znatno doprinijela da odaziv na mobilizaciju bude masovan.
Međutim, nisu svi Crnogorci bili za rat, čak ni oni u JNA. Pamtimo otpor kontraadmirala Krsta Đurovića i admirala Vladimira Barovića, kao i pjesmu crnogorskih liberala na čelu sa Slavkom Perovićem s prosvjeda na Cetinju „S Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče!“ U Crnoj Gori je u to vrijeme bio vrlo aktivan antiratni pokret, koga su činili brojni političari, profesori i studenti, među kojima i oni koji su još aktivni u javnom životu, Rade Bojović, Nebojša Medojević, Džemal Perović, Žarko Rakčević, princ Nikola Petrović Njegoš i drugi.
Nema pokazatelja da se državno tužilaštvo Crne Gore ikada ozbiljno i samoinicijativno bavilo istraživanjem zločina na dubrovačkom ratištu, iako im je ekspert Europske unije, Mauricio Salustro, još 2014. godine izričito preporučio da to urade, i iako je Ivica Stanković, bivši VDT, to teorijski isplanirao Strategijom o procesuiranju ratnih zločina 2015. godine.
Nije poznato ni da li je Specijalno državno tužilaštvo poduzelo istražne radnje povodom informacije, koju je HRA dobila 26. veljače 2021. godine od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, da u radu imaju nekoliko predmeta protiv crnogorskih državljana i osoba s prebivalištem u Crnoj Gori, okrivljenih za ratne zločine počinjene u Dubrovniku tijekom 1991. i 1992. godine. Na čelu Specijalnog državnog tužilaštva u Crnoj Gori, koje je nadležno za procesuiranje ratnih zločina, u posljednjih šest godina se nalazi Milivoje Katnić, koji je u vrijeme opsade Dubrovnika u svojstvu oficira JNA vršio vlast u osvojenom Cavtatu.
Očekujemo da konačno, poslije 30 godina, suočavanje s prošlošću na sistematski način postane prioritet vlasti u Crnoj Gori. Očekujemo da se osigura pravda za žrtve ratnih zločina, pokrenu sudski postupci i donesu odgovarajuće presude kako bi Crna Gora sa sebe skinula teret kolektivne odgovornosti, jer kako je admiral Vladimir Barović u svom oproštajnom pismu priopćio, agresija JNA na Hrvatsku bila je djelo suprotno crnogorskoj časti.
Procesuiranje odgovornih za ratne zločine je obaveza države prema domaćem i međunarodnom pravu, neodložan zadatak u procesu pristupanja EU i moralni dug prema žrtvama, stoji u priopćenju kojeg potpisuju Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica, Akcija za ljudska prava (HRA), Podgorica, Vesna Teršelič, voditeljica, Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, Zagreb i Daliborka Uljarević, izvršna direktorica, Centar za građansko obrazovanje (CGO), Podgorica.