Teniski sudac Đurđević: Đokovićev uspjeh nije dovoljno iskorišćen

Profesionalnost jeste najbitniji faktor, predanost poslu, upornost, ali dosta je i do faktora sreće, počinje razgovor o karijeri jedinog teniskog suca u Evropi sa ovih prostora, Banjalučanin Ozren Đurđević.

„Mogu da kažem da sam, zaista, imao i sreće, a svoj posao sam obavljao najbolje što sam znao i mogao. Zato sam došao tu gdje jesam“, kaže za Radio Slobodna Evropa (RSE) Đurđević.

Ozren se i ove godine nada pozivu na Olimpijske igre, te učešću i na travi Wimbledona. Sudio je na 10 gren slem turnira, na mastersima, premijerima i brojnim drugim turnirima. Najomiljenije mu je, kako sam kaže, suđenje na Završnom mastersu u O2 areni u Londonu.

Završni masters u Londonu je turnir na kojem, pored osam najboljih tenisera svijeta, pozivnicu dobija i osam najboljih dublova na svijetu i nekoliko najboljih sudija na svijetu.

RSE: Kakav je osjećaj biti dio teniske sudijske elite? 

Đurđević: Osjećaj je stvarno fenomenalan. Mogu da kažem da sam zaista ponosan na ono šta sam postigao. Ne samo ponosan, nego i srećan što se sve dešavalo ne samo u mojoj sudijskoj karijeri, nego i zbog činjenice da sam taj posao radio u vrijeme kad igraju trojica najboljih u istoriji tenisa, jedan od njih i čovjek s ovih prostora, i biti na terenu istovremeno sa trojicom koji pišu istoriju ovog sporta dovelo je do toga da se osjećam privilegovanim. Zato mogu da kažem da sam i srećan i zadovoljan i ponosan.

Od parka 'Mladen Stojanović' do Dejvis kupa

RSE: Kako je došlo do toga da postanete teniski sudija? 

Đurđević: Sve je počelo tako što sam trenirao tenis, trenirao sam tenis negdje od svoje devete, desete godine u parku "Mladen Stojanović" u Banjaluci. Trenirao sam nekih desetak godina. Htio sam da ostanem u tenisu, bez obzira što su kasnije došli i fakultet, i studij i odlazak u inostranstvo. Uspio sam na neki način to da ostvarim.

I sve je bilo nekako slučajno – dok sam u Austriji studirao odsudio sam neki manji turnir, neku austrijsku ligu, kad nisu imali svoje sudije. Tamo sam postao nacionalni sudija. Onda je krenula uzlazna putanja – sudio sam austrijsku ligu, austrijsku Prvu, Drugu, Treću ligu, Gradsku ligu Beča.

Onda su počeli ti neki, da kažem, profesionalni turniri da dolaze na red. Prvo je došao turnir u Beču, zatim Dejvis kup mečevi i slično. Tako je, u suštini, sve krenulo.

RSE: Sudili ste i na deset grend slemova, na završnom turniru u Londonu, na Lejver kupu, na brojnim mastersima i drugim turnirima. Šta je zapravo bitno za jednog teniskog sudiju da počne da sudi na velikim turnirima? 

Đurđević: Mislim da je najbitnija profesionalnost i na terenu i van terena. A sigurno to nije jedini element koji utiče na taj neki izbor i na lansiranje u sam vrh. Ima tu nekoliko faktora. Profesionalnost jeste najbitniji faktor, predanost poslu, upornost, ali dosta je i do faktora sreće. Ja mogu da kažem da sam zaista imao i sreće, a svoj posao sam obavljao najbolje što sam znao i mogao. Zato sam došao tu gdje jesam.

RSE: Koji Vam je najdraži meč na kome ste sudili? 

Đurđević: Bilo je tu jako puno mečeva i jako puno turnira koji su ostali meni u sjećanju. Najdraži su mi mečevi, naravno, kad igra neko sa ovih prostora, posebno Novak Đoković, ili ranije, dok je igrala Jelena Janković.

Bilo je zaista puno takvih mečeva, a one koje ja najviše pamtim su finala Mastersa u Rimu, između Đokovića i Federera, ili Đokovića i Nadala, finale u Monte Karlu između Nadala i Đokovića, finale Dubaija, Đoković i Federer, mečevi Lejver kupa u Ženevi i Pragu. Dosta pamtim meč koji su igrali Serena i Venus Vilijams, u četvrtfinalu US opena, prije tri, četiri godine.

Evo, pretprošle godine, pamtim da sam sudio meč između Beretinija i Švarcmana, na Vimbldonu, koji je trajao nekih četiri i po sata. To su neki mečevi na kojima ne moraju igrati prvi i drugi na svijetu, nego mečevi koji ostaju u sjećanju, zbog dužine trajanja, preokretima, nepredviđenim okolnostima na terenu ili na tribinama, sudijskim odlukama, ponašawu igrača i slično.

RSE: Kako izgleda jedan meč iz vašeg ugla? Koliko imate priliku i da uživate u tenisu vrhunskih igrača? 

Đurđević: Ja sam zaista u početku strepio od svakog meča, bilo je tu dosta treme. U takvom slučaju ne možete ni da uživate maksimalno, kakav god da je meč u pitanju. S druge strane, u posljednjih pet, šest godina, kad sam došao do tog nekog samog vrha, kad sam radio i te neke najbolje mečeve, i završnice najboljih turnira i najjačih turnira na svijetu, jesam fokusiran na meč, ali mogu da uživam u meču.

Postoji ta neka atmosfera koja vas zaista istovremeno i drži našpanovanim, i možete da uživate u meču. Takvi su, recimo, mečevi u O2 areni u Londonu, kada igra osam najboljih tenisera svijeta nekih sedam dana, ili, recimo, neki mečevi u drugom, trećem kolu Vimbldona, jaki mečevi, gdje zaista možete da uživate i u atmosferi, i u publici, a i u onome što vidite na terenu.

'Pogodak lopticom česta situacija'

RSE: Da li se vama desio neki incident na nekom od mečeva, poput onog na prošlogodišnjem US openu, kada je Novak Đoković nehotice pogodio lopticom linijskog sudiju? Da li je vas ikada pogodila loptica, kako komentarišete takve situacije?

Đurđević: Takve situacije se stvarno na turnirima dešavaju svaki dan, da se u toku igre ili u nekim završnim udarcem pogodi linijski sudija. Nije to ništa neobično. To se često dešava. Dešavalo se i meni. E, sad ono što se desilo Novaku Đokoviću na meču na US openu – pravila su pravila. To jeste situacija koja se desi jednom u milion godina, ali, eto, desilo se da Đoković slučajno, iz okreta, pogodi linijskog sudiju u grkljan. Oni su primjenili pravilo 'Zloupotreba loptice bez svijesti o mogućim posljedicama' i diskvalifikovan je, ali može se reći da sigurno nije to namjerno uradio, može se desiti bilo kome. Desilo se njemu, imao je taj peh i diskvalifikovan je.

RSE: Koji vam je najdraži teniski turnir na kome ste sudili? 

Đurđević: Do prošle godine meni je bio najdraži turnir završni Masters u Londonu, gdje učestvuju najbolji igrači svijeta, osam najboljih igrača svijeta, osam najboljih dublova na svijetu i dvadesetak sudija koji su se u toku godine pokazali kao najbolji na svijetu. Dvije godine sam bio tamo. Prošle godine je održan bez linijskih sudija. Ove godine će se održavati u Torinu, u Italiji.

Osim njega, dragi su mi turniri u Njujorku, US open, Vimblon mi je drag, Dubai mi je drag, u Dubai idem već trinaest godina za redom i ovo je prvi put da sam ga propustio. Masters u Monte Karlu, Masters u Rimu, Masters u Montrealu, kao i turniri u Bazelu i Roterdamu.

RSE: Koliko je pandemija korona virusa uticala na rad teniskih sudija? 

Đurđević: Kao i na sve grane sporta. Uticala je, bio je to ogroman uticaj ove pandemije. Jedno vrijeme turniri nisu bili čak ni održavani. Onda je održano nekoliko turnira prošle godine, održan je US open, prethodilo mu je nekoliko manjih turnira.

I ovo što se održava, imam osjećaj da se i to bukvalno na silu održava – bez gledalaca, bez linijskih sudija. Uopšte, smanjen je broj ljudi.

Eto, US open je održan sa linijskim sudijama na dva terena, sedamnaest ostalih terena bilo je bez linijskih sudija. S druge strane, Rim je održan sa sudijama, vidjeli smo i Rolan Garos poslije tog, u onom nepredviđenom terminu, održan je sa sudijama. S druge strane, Australija je održana bez sudija. Tako, od grada do grada, od turnira, zavisi. Siguran sam, kako se pandemija bude bližila kraju i kako se bude normalizovala epidemiološka situacija, da će se tako normalizovati i teniski turniri.

Što se tiče sudija, oni sudije koji su radili neke najveće turnire i dalje ih rade, sudije koji nisu na liniji rade neke manje turnire, čalendžere ili neke turnire koji se održavaju u ovo vrijeme. Tako da je sve to pokriveno. Ja sam siguran da će to ići nekoj normalizaciji.

RSE: Kakvi su vaši planovi za ovu godinu? 

Đurđević: Meni je želja da ove godine odradim nekoliko od tih najvećih turnira na svijetu. Da li će to biti Vimbldon, da li će to biti Olimpijske igre – vidjećemo, sve zavisi od situacije, ne bih ništa da prejudiciram. Uglavnom, odradiću manji broj turnira, ali one koji su najjači na svijetu.

Nadal, Đoković, Federer

RSE: Da se dotaknemo malo i situacije u Bosni i Hercegovini. U jednom intervjuu ste istakli kako je propuštena velika šansa za tenis u BiH. Šta ste pod tim mislili? 

Đurđević: Mislim da nije dovoljno iskorištena ta šansa koju nam je pružio Novak Đoković, ne samo Đoković već čitava ta plejada tenisera koja je bila i u ovoj državi i u okruženju. Imali smo i Čilića, i Novaka, i još uvijek imamo, imali smo Tipsarevića, Jelenu Janković, Anu Ivanović, imamo Džumhura koji je isto bio u tom svjetskom teniskom vrhu. Mislim da se to moglo bolje iskoristiti, što marketinški, što na samom terenu.

Rekao bih da trenutno sve stvari stoje, ne pomjera se ništa, čeka sa neka bolja situacija, i u državi i što se tiče zdravstvene situacije. Rad i treninzi sa malom djecom do 13-14 godina su jako dobri i ne mislim da zaostajemo za radom u najboljim teniskim akademijama na svijetu. S druge strane, sa djecom koja pređu tu starosnu kategoriju, mora se raditi ozbiljnije, i upravo je to ona kategorija kojoj se mora posvetiti mnogo više pažnje. Ima mjesta za napredak.

Potezi Ministarstva sporta u Republici Srpskoj (RS-jedan od dva entiteta u BiH, drugi je Federacija BiH) u posljednje dvije godine su ohrabrujući, mislim da je sport generalno, a s njim i tenis u RS krenuo u dobrom pravcu i siguran sam da bi rezultat bio odličan, da nije bilo nepredviđenih okolnosti koje je uzrokovala pandemija. Bez obzira na to, uzimajući u obzir aktivnosti koje sprovodi Ministarstvo, optimista sam i vjerujem u bolje dane i za tenis i za sport.

RSE: Sudili ste i na mečevima na kojima su igrali, možda i tri najveća tenisera u istoriji, Rodžer Federer, Novak Đoković i Rafael Nadal. Jeste li imali prilike razgovarati sa nekima od njih, o kakvim osobama se radi mimo terena?

Đurđević: Dobro, normalno je da se u tim nekim situacijama sretnete, u hodnicima, na putu do terena ili na samom terenu. To su stvari koje se dešavaju. Od njih trojice, ja s Novakom Đokovićem često popričam. Naravno da na terenu zadržim svoju profesionalnost i objektivnost. Tu nema nikakve subjektivnosti i navijanja. Ali, za svu trojicu mogu da kažem da su i van terena uprvo onakvi kakvi su i na terenu – normalni, ljudski se ponašaju, prilično su dostupni. To je to.

RSE: Širom svijeta se vodi rasprava ko će od njih trojice biti takozvani GOAT, najveći od najvećih. Kakvo je Vaše mišljenje o tome? 

Đurđević: Kao prvo, rekao bih da smo privilegovani što smo živjeli u ovo doba i što smo pratili tenis u doba kad imamo trojicu najboljih u istoriji, trojicu najboljih svih vremena.

Što se tiče trke za najboljeg tenisera u istoriji, govori se o tome da je broj Gren slem titula glavni faktor, međutim, on ne može biti presudan i ne može biti odlučujući. Imate sad situaciju da Federer i Nadal imaju po dvadeset gren slem titula, Novak Đoković ima osvajanjem u Australiji osamnaest. Novak Đoković je duže od obojice broj jedan, ima bolji međusobni skor. Nadal opet ima neke svoje elemente koji ga odvajaju od ostalih. Federer ima svoje elemente.

Možda i nije toliko bitno ko će na kraju biti najbolji u istoriji. Bitno je to da imamo trojicu koji su, ja sam siguran, vukli jedan drugog, i da nije bilo Federera, vjerovatno ne bi bilo ni dostignuća Nadala ni Đokovića, kao što ne bi bilo ni Federerovih ni Nadalovih dostignuća da nije bilo druge dvojice.

Slijedi ta neka godina, dvije, tri jako uzbudljive trke. Prisustvovaćemo sigurno jednom pisanju istorije što se tiče tenisa.