Tepih koji je policija oduzela u Srbiji, vratio se u BiH
Ovako umjetnica Jelena Topić, za Radio Slobodna Evropa (RSE) objašnjava kakve poruke građani zapisuju i guraju pod tepih u okviru performansa koje izvodi u gradovima BiH i regije.
Kroz projekat "Guranje pod tepih" ova mlada umjetnica iz Prijedora, na zapadu BiH, pruža priliku svima koji to žele, da svoje strahove i probleme opisuju na papir i guraju pod tepih, obično postavljen na centralnom gradskom trgu.
„Meni su puno draži i puno zanimljiviji unutrašnji problemi svakog čovjeka, unutrašnja previranja, kad neko uspije da stavi na papir nešto što ga zaista muči, a što nema veze sa vanjskim uticajem“, navodi Jelena.
Tokom izvođenja performansa na Trgu Republike u Beogradu početkom februara, policija joj je oduzela tepih i napisala joj kaznu od 10.000 dinara zbog, kako kaže, “uzrokovanja nečistoće”.
Ova mlada umjetnica skrenula je pažnju na svoj rad u cijeloj regiji još prije osam godina kada je ravno mjesec dana svaki dan dolazila na gradski trg u Prijedoru, stajala na staroj kuitiji i ćutala. Kako sama ističe, cilj njenog umjetničkog angažmana jeste da ljudi spoznaju sebe, svoj odnos prema drugima i odnos prema stvarnosti unutar sredine u kojoj djeluju.
RSE: Šta se dogodilo u Beogradu? Jesu li Vam vratili tepih na kraju?
Topić: Da, mi smo se na neki svoj način izborili za tepih. U suštini, ne bismo ga smjeli imati kod sebe i da ga nastavimo nositi okolo, jer je zaplijenjen. Sad ga zovemo Tepih-kriminalac. S njim smo se vratili u našu Bosnu i ponovo je s nama.
RSE: Zbog čega nije bilo razumijevanja za Vaš performans? Šta je bilo konkretno obrazloženje?
Topić: Ja ne ulazim puno u uzroke, već u posljedice. Posljedice su pozitivne jer su učinile rad malo vidljivijim.
Tamo na trgu bile smo ja i moja prijateljica Jelena Medić. Pričale smo s ljudima koji bi prišli i raspitivali se o tepihu, animirali bismo ih da napišu svoje izazove, probleme i strahove na tepih. U jednom trenutku smo rekli – hajde da budemo još spontaniji, sješćemo sa strane, ostavićemo tepih, napisali smo: 'Zapiši mi svoj problem i gurni pod tepih'.
Ljudi su spontano krenuli da dolaze. I bilo je još bolje nego da mi razgovaramo s njima. Svidjelo nam se kako se to dešava. Fotografisali smo sa strane. I onda se pojavio jedan policajac, pa onda njih četvero. Onda su oni pozvali Komunalno i uzeli tepih, odnijeli ga, uz obrazloženje da prljamo grad i stvaramo nečistoću, iako smo sve papiriće pokupili. Eto, nije bilo dozvoljeno držati stari tepih tek tako tu na trgu.
Nakon toga dobila sam kaznu, platila je i tako se to završava.
Sutra ujutro otišli smo za Novi Sad, ali je bila kiša, pa nije održan. To će se desiti sad, u nekom narednom periodu, narednih sedam do petnaest dana.
RSE: Da li se slična situacija dešavala i u drugim gradovima?
Topić: Ja to ne bih nazvala situacijom, to je bilo nešto očekivano. Mi se nismo nešto naročito trudili da dobijemo dozvolu. Ja sam se potrudila za Banjaluku da dobijemo dozvolu. To je procedura oko koje se mora malo čekati. Meni se to nije dalo za Beograd. Nije se ponavljalo. Vidjećemo da li će se ponavljati. U Sarajevu smo samo upisani od inspekcije, jer isto nisam dobila tamo dozvolu. Tamo je kazna bila između šest i deset hiljada maraka, ali sam samo upisana i nije mi pisana nikakva kazna.
RSE: Otkud ideja za ovakav performans?
Topić: Nemam pojma odakle ideje dolaze, ali ponukao me zadnjih godina rad na sebi i moje pitanje samoj sebi u kojim oblastima života, u kojim odnosima, u kojim situacijama ja pristajem na samoobmanu ili na obmanu druge osobe, a samim tim i na samoobmanu. Onda mi je palo na pamet kako da to implementiram u rad. Dolazila je zima, meni je trebalo nešto da me odvrati od ovog sumornog vremena. Tako je nastao ovaj projekat.
RSE: Koliko ljudi stvarno guraju svoje probleme ili neke misli pod tepih? Da li je to guranje pod tepih, iz Vašeg ličnog iskustva, i Vas motivisalo za jedan ovakav projekat?
Topić: Trebao bi svako da krene od sebe. Ja sam, kao i svi, sklona da to radim. Trudim se da to ne radim, trudim se da osjetim, da rješavam probleme odmah, ali neke stvari je najlakše privremeno odložiti. Zapravo susret sa bolom je najteži, mi to guramo pod tepih, zbog bola koji je potrebno sažvakati. Ne znam u procentima koliko generalno ljudi guraju stvari pod tepih, ali onako kako sam sam se ja zapitala, i drugi se mogu zapitati, mogu se potaknuti na razmišljanje kako da budu što iskreniji prema sebi i prema drugima.
RSE: Performans je prvi put izveden u Prijedoru, 10. decembra. Kako je to izgledalo, kakva je bila reakcija?
Topić: Da, performans je počeo u Prijedoru. Dočekana sam dobro. Ljudi su već navikli na to da sam ja ona koja je 'ćutala'. Nisam tražila dozvolu u Prijedoru, jer sam znala kako stvari funkcionišu – u Prijedoru ne znaju kako da zakonski definišu performans, ne mogu ga svrstati u takmičenje, ne mogu u sportsku aktivnost, ne mogu u trgovinu/prodaju, zakonski nemaju odrednicu kako da to odobre. Tako sam slobodno izašla na trg, policija je prišla i rekla mi da, ako je umjetnost, slobodno nastavim da radim. To mi je bilo skroz simpatično. Tako sam osjećala podršku svog grada.
Poruke sa papirića
RSE: Šta je to što ljudi najčešće napišu na papirić i gurnu pod tepih? Koliko su te misli slične, na primjer u Prijedoru, Sarajevu, Beogradu ili drugdje gdje ste izvodili performans?
Topić: Pa, ljudski problemi su raznoliki. Zajedničko nam je svima da su svi nezadovoljni odnosom države i vlasti prema pojedincu, da su svi osujećeni korupcijom, da u tom domenu smatraju da je igra nefer. To je zajedničko za ove prostore i to je nesto evidentno i sto bridi u vazduhu. Ali meni su puno draži i puno zanimljiviji unutrašnji problemi svakog čovjeka, unutrašnja previranja, kad neko uspije da stavi na papir nešto što ga zaista muči, kada zaista raspozna da je spoljašnja stvarnost okidač za unutrašnja previranja.
RSE: U Beogradu Vas je podržao i beogradski ulični umjetnik i arhitekta, Andrej Josipovski. Da li je bilo još podrške kolega umjetnika? Kako građani reaguju na instalaciju 'Guranje pod tepih'? Pomaže li im to da, sa druge strane, izvuku na svjetlo ono što su gurnuli pod tepih?
Topić: Ja nemam pojma koja je mogućnost tog uticaja. To ćemo tek da vidimo. U Beogradu je bilo zanimljivo da su Beograđani bili vrlo otvoreni da pišu svoje probleme i da pričaju o njima i da je bilo jako puno ličnih problema i mene je ta raznolikost jako radovala.
Jeste, došao je Andrej, hvala Andreju što je bio tu kao podrška i Stefanu Tićmiju. Jelena Medić je stalno sa mnom. I mnogi drugi. Ta umjetnička solidarnost je uvijek prisutna, to nije ništa novo. To je nešto lijepo, to je nešto što postoji u svijetu umjetnosti, što možda u drugim oblastima i nekim drugim poslovima nije toliko očigledno. Vjerujem da bi svi tu mogli nešto da nauče od umjetnika.
Rekla bih da je 'Guranje pod tepih' možda prilika da čujemo jedni druge i da podijelimo ono što smo zakopali duboko u sebe, a što možda nemamo snage da podijelimo sa našim najbližima. Ja bih najsretnija bila kad bi ljudi krenuli da dijele takve stvari jer bi to blagodetno uticalo na njihovo duševno zdravlje.
Probleme kačim na YouTube, na društvene mreže – ideja je da od svega nastane izložba koja bi se mogla vidjeti i doživjeti na jednom mjestu. Pored toga pravimo sajt i biće mogućnosti da se sagleda neka cjelokupnost svega toga kad se završi.
Ćutnja koja je izazvala buku
RSE: Jedan Vaš performans je još u jesen 2013. godine privukao pažnju u cijeloj regiji - mjesec dana ste stajali i ćutali na gradskom trgu u Prijedoru. Mnogi su pokušali da odgonetnu zašto ćutite. Za jedne je to bio protest, drugi su mislili da želite da se udate. Prilazili su i pokušavali da pričaju s Vama. Šta ste naučili iz te ćutnje, koja je tada izazvala pravu socijalnu buku?
Topić: To je baš zanimljivo pitanje – šta sam naučila. Mene je taj rad poslužio da kroz njega spoznam ko sam. To je bio rad na mom identitetu. Kroz sve te silne projekcije, nadanja, maštanja ljudi zašto ja stojim tamo, ja sam zapravo upoznavala onog ko sam ja, zašto sam tu, koja je moja misija i svrha. I svi se raspituju za 'glasno ćutanje', pogotovo što nikad kasnije nisam dala intervju povodom tog rada, a nikad nisam izložila ni video materijal kojeg imam.
Sedam godina imam na umu da treba da sklopim taj video materijal u smislenu cjelinu. Mene je taj rad baš tektonski pomjerio na mnogo nivoa, potpuno sam restrukturisala ličnost. Sad bi to sve nekako trebalo da se sažme, da se objavi. Još uvijek je to za mene nekako emotivno pretežak teret.
RSE: Da li uskoro možemo očekivati i neki novi projekat?
Topić: Pa, moguće je. I nije moguće - istovremeno. Vidjećemo. Vidjećemo kako će se ovo sa Tepihom razraditi. Ja trenutno u životu učim da radim sve sa lakoćom, da sama sebi ne pravim pritisak, da ne forsiram stvari, da prevaziđem uvjerenje da je vrijedno samo ono oko čega se treba pomučiti. Do sad ovaj projekat 'Guranje pod tepih' tako i teče.
Ako budem osjetila ponovo da mogu nešto sa lakoćom da radim, sigurno ću raditi. Ako bude negdje trebalo više da zapnem, a da mi nije pretjerano mučenje u smislu one teške muke, teškog napora, mazohizma, ja ću se svakako prihvatiti tog posla.