I kad u krizi djeluje najbrže, Europska unija ipak je spora
Gdje je sada Europska unija, što je čekala, zašto nije odmah pomogla Italiji, zašto su tako spori? To su samo neka od čestih pitanja što smo ih slušali prošlih tjedana otkako se pojavio koronavirus. Kao i u drugim krizama, premda ne tako velikih razmjera, Europskoj uniji upućene su kritike da presporo reagira. S druge strane, Europska unija, prije svih njezino izvršno tijelo, Europska komisija, uvjerava nas da je djelovala maksimalno brzo, brže nego ikada u povijesti, neviđenom brzinom do sada.
Paradoksalno, Europska komisija je u pravu. Ona je doista djelovala jako brzo. Brzo je usvojila odluke o fiskalnoj fleksibilnosti omogućivši državama članicama neometane potpore za zdravstveni sustav i poduzeća. Brzo je dala prijedlog o mjerama za spašavanje radnih mjesta, dopustila prenamjenu sredstava iz kohezijske politike za suočavanja s posljedicama krize. Brzo je odlučila stvoriti zajedničke EU zalihe medicinske opreme kako bi se pomoglo državama članicama kojima hitno treba.
No, nažalost, i tako velika brzina EU prespora je kada se pojavi kriza kao što je ova. Dakle, može se slobodno reći da je Unija bila nespremna.
Ali zašto je tako. Zato što Unija nije ni bila zamišljena da djeluje brzo. Ona je uvijek ono što države članice žele. EU je još unija suverenih država članica koja djeluje u zajedničkom interesu, ali u okviru ovlasti koje se zajedničkim odlukama prebacuju na zajedničke institucije. A te su institucije birokratske. U tom sustavu Europske unije ključne su procedure koji su važnije od rezultata.
Nitko neće odgovarati ako ne bude rezultata. Uvijek se svaki rezultat može proglasiti uspješnim, i to uz sposoban tim za komunikacije dokazati. No, procedure se ne mogu kršiti jer o tome nema prostora za različita tumačenja. I za institucije Unije ponekad vrijedni jedna od definicija birokracije kao sustavu u kojemu svatko pošteno odradi svoj posao, a ništa se ne događa.
Realno, EU nije ni mogao drugačije reagirati. Prvo, zato što nitko nije znao razmjere opasnosti od koronavirusa, a još se mnogo toga i ne zna. Drugo, zaštita zdravlja i zdravstveni sustav u ovlasti su država članica pa je njima prepušteno djelovanje. Zapravo, prva pomoć Europske komisije bila je najava da neće raditi ništa. Dakle, velika pomoć bila je dozvola državama članicama za državne potpore zbog krize, a Komisija im to neće računati kao kršenja pravila.
I ova kriza pokazala je da postoji puno prostora, ali i potrebe za promjenama kako bi Unija bila sposobna, te ovlaštena, ubuduće brže djelovati. Jer, ni najbolje mjere koje može poduzeti jedna država neće biti dovoljan odgovor na opasnost. Nacionalne mjere bile su možda logične unutar jedne države, ali su se pokazale kaotičnima u odnosu na EU. Zatvaranje granica, zabrana uvoza opreme, ograničavanje kretanja u jednoj državi, ali ne i u drugoj mjere su koje su stvorile mnogo problema. I tu je reakcija EU bila neophodna kako bi se deblokirali granični prijelazi, osigurao protok robe.
Ova kriza nameće drastične promjene unutar Unije. Neka se svaka država i dalje brine za svoje građane, ali EU ne smije više dopustiti da u današnje vrijeme nedostaju zaštitne maske, respiratori i da se države članice međusobno trgaju tko će dobiti koju pošiljku. Europska unija ne smije biti samo debatni klub u kojem će lideri ili ministri država članica razmjenjivati mišljenja dok ljudi umiru po bolnicama, od kojih mnogi i nisu imali vremena doživjeti odluke kojima im se želi pomoći.
Europskim institucijama potrebne su ovlasti. Zato je u pravu Janez Lenarčič, povjerenik za upravljanje krizama, koji je u razgovoru za Politico upozorio da ne možete djelotvorno upravljati rizikom bez ovlasti donošenja odluka.
“Zdravstvo, civilna zaštita, upravljanje granicama, to su područja u ovlasti država članica. Komisija može ohrabrivati ili obeshrabrivati. Možemo pitati, moliti, tjerati, ali Komisija ne može izravno poduzimati mjere. To je pitanje ovlasti”, rekao je Lenarčič.
“Došlo je vrijeme za stvaranje ambicioznijeg, sveobuhvatnog sustava upravljanja krizama unutar EU”, poručili su sa zadnjeg virtualnog summita šefovi država ili vlada Europske unije. Vrijeme je da takve poruke ne budu samo poruke u doba krize, a da se poslije sve vrati na staro.