KRAJ MARGARETINIH JASLICA ZASTAO JE I PAPA FRANJO 'Moje figurice u hrvatskim nošnjama već godinama gostuju u Vatikanu'
Margareta Krstić, 63-godišnja Grobničanka, još je u djetinjstvu pokazivala talent i imala snažan poriv da se bavi likovnom umjetnošću. Iako su je učitelji već u osnovnoj školi usmjeravali da krene tim putem, roditelji su rekli ne.
- Jedini način da se za to školujem bio je odlazak u Zagreb, jer u Rijeci toga još nije bilo. Tako sam upisala srednju ekonomsku školu, to je bilo puno sigurnije - priča.
Nakon škole se zaposlila u HEP-u, u kojem je provela cijeli radni vijek. Rodila je dvije kćeri, Ernu i Milicu, i obitelj je provodila miran život u Margaretinom rodnom Podkilavcu na Grobinšćini. No, umjetnički živac u Margareti cijelo je vrijeme tinjao. Talent je prenijela i na stariju kćer Milicu koja je, kako kaže Margareta, magistra kiparstva i slikarstva.
Savjet kćeri
- Kad su odrasle, kćeri su mi počele govoriti: ‘Hajde, mama, mi imamo dovoljno godina da se više ne moraš brinuti o nama, imaš dovoljno vremena za to’, ponavljale su: ‘Mama, kada ćeš, kada ćeš?’. O kiparstvu tada nisam uopće razmišljala, zanimalo me uglavnom slikarstvo, činilo mi se teško i komplicirano raditi, recimo, u kamenu, drvu. Mislila sam da se kiparstvo odnosi jedino na takve materijale i to mi je djelovalo nedostižno. No, kasnije sam otkrila keramiku - govori Margareta Krstić.
Margareta je svoj unutarnji glas, kao i savjete kćerki koje su je na to poticale, poslušala 1999. godine. Prvo je krenula s izradom dekorativnog odjevnog dodatka oslikavanjem svilenih marama. Okušala se i na svili u prikazivanju prepoznatljivih elemenata svog rodnog kraja, što će joj i u keramici, odnosno kiparstvu, postati trajna preokupacija. Prije 15 godina prebacila se, pak, na izradu skulptura od gline. Ovladala je starim etruščanskim tehnikama, koje je izučila kod dva talijanska majstora, i krenula na posao. Novi je medij za nju bio izuzetno inspirativan i svoje stvaralaštvo prezentirala javnosti kroz 80-ak samostalnih izložbi u Hrvatskoj te na brojnim skupnim i međunarodnim izložbama.
Ono po čemu će Margareta Krstić postati poznata na međunarodnom nivou su - jaslice. Nisu to bilo kakve jaslice. Margaretine figurice odjevene su u stare hrvatske narodne nošnje, a već nekoliko godina gostuju na tradicionalnoj međunarodnoj izložbi “100 jaslica u Vatikanu”. Za tu izložbu jaslice u Vatikan dolaze iz gotovo svih talijanskih regija i oko 30 stranih zemalja.
Ima tu djela i talijanskih i stranih umjetnika, kolekcionara, učenika osnovnih i srednjih škola, amatera entuzijasta, jaslica svih dimenzija, od minijaturnih do onih u prirodnoj veličini, od različitih materijala - koralja, srebra, stakla, keramike, drva, tkanine, papira, tijesta, starinskih jaslica iz muzeja i privatnih zbirki, iz područja s najstarijom tradicijom jaslica kao što su Kampanija, Lazio, Ligurija, Puglia, Sicilija...
Ove godine upravo kraj jaslica Margarete Krstić zastao je sam papa Franjo i razgledavao ih neko vrijeme.
- Očito ih je prepoznao. Vidio je moje jaslice još 2014., kada sam prvi puta izlagala u Rimu. Također, Papu sam upoznala 2017. na audijenciji, na kojoj sam bila s hrvatskim veleposlanstvom u Vatikanu - priča.
Margareta se u Rimu prije pet godina predstavila sa svojim konceptom koji je prije toga razvijala puno desetljeće. Njene jaslice ispričale su grobničku priču koja se odvija na ognjištu. Josip nosi drva, Marija je uz Isusovu zipku, žena čisti pod, a tu su i hrvatski kraljevi, pastir s ovcama, dvije mlikarice, vodarica, drvarica i žetelica. Skulpture visoke 30 centimetara ostale su u stalnom postavu Hrvatskog veleposlanstva pri Svetoj Stolici.
U audijenciji
Jaslice za papu Franju sastoje se od 26 skulptura inspiriranih starim hrvatskim nošnjama, izrađenih u engobiranoj bijeloj keramici. Svega tu ima - šestinskoj Svetoj obitelji klanjaju se hrvatski kraljevi, pastir je u slavonskoj nošnji, pastirica u nošnji iz okolice Splita, anđeo je iz Boke Kotorske, tu je i žena u grobničkoj nošnji i mlikarica, morčić kao simbol Rijeke i Ivana Brlić Mažuranić sa svojim “stogodišnjakom” Šegrtom Hlapićem. Osim toga, zastupljene su i sinjska nošnja, Karlovačko Pokuplje, Petrinja, Vrlika, Konavle, Mljet i Lika...
Još 1999. Margareta se počela baviti velikom temom “Kako su živjeli i odijevali se naši stari krajem 19. i početkom 20. stoljeća”, preko koje je došla do izrade skulptura visine od 30 do 70 centimetara. Figure je, pak, počela slagati u jaslice, u različitim varijantama i kombinacijama. Broj skulptura koje je do sada izradila doista je impresivan - kreće se između 3700 i 3800.
- Sve je počelo prije 15-ak godina, kada sam bila na jednoj izložbi jaslica u Sloveniji. Tamo sam upoznala jednog od organizatora, rekla sam mu što radim, pokazala katalog. On me je uputio kome da se javim i tako su se i moje jaslice našle na izložbi. Preko Slovenije sam pozvana u Veronu, a preko Verone u Rim - govori.
Na rimskoj izložbi s njezinim se radom upoznao i sam papa Franjo, a u organizaciji hrvatskog veleposlanstva njene su jaslice postale stalni vatikanski gost. Papina gošća postala je i ona sama, na audijenciji 2017. godine. Poklonila mu je monografiju na talijanskom, knjige “Odjeća Rijeke i okolice od 16. do 20. stoljeća”, koju je izdala 2016., i “Graditelji, to smo mi”, posvećenu generacijama djece koja su na likovnim radionicama gradila svoju vjeru. Za Papu je izradila i male jaslice, koje je nazvala “Jaslice vjernog hrvatskog puka”. Svetog Oca je taj poklon jako razveselio.
- Kako je izgledao naš susret? Na toj audijenciji bilo nas je 20-ak i nisam mislila da ću imati uopće priliku Papi pružiti ruku, a kamoli s njim razgovarati. Dok smo čekali, za neke je to bilo jako dramatično, padali su u nesvijest od uzbuđenja, a ja sam bila mirna. Znate, s velikim ljudima nemam uopće problema, oni su uglavnom opušteni, pristupačni, jednostavni. S nama malima zna biti problema, jer smo često frustrirani. Ali, istinski velikani nisu takvi. Nisam imala tremu, nije me bilo sram, nisam osjećala nikakav strah - otkriva.
Neposredni Sveti otac
Tada se dogodilo nešto što nije očekivala.
- Papa mi je prišao i prvo što me pitao bilo je iz koje sam župe. Prvo sam pomislila: ‘O Bože, što da mu kažem, pa vjerojatno ne zna ni gdje je zemlja iz koje dolazim, a kamoli gdje je moja župa’. Tada mi je palo na pamet da je Kolinda nedavno bila kod njega i rekla sam mu da sam iz iste župe kao i Kolinda. Nasmijao se i rekao:
“O, Kolinda”, odmah se sjetio. Razgovarali smo neko vrijeme, ležerno, opušteno, bio je jako dobro raspoložen, smijao se. Cijelo vrijeme me je držao za ruku, nisam uopće imala osjećaj da sam s najvećim svjetskim autoritetom. Nije tu bilo nikakvog protokola. Činilo mi se kao da bi on najrađe da sjednemo na stepenice i nastavimo pričati, kao da tamo nema nikoga osim nas - prisjeća se Margareta Krstić.
Izložbe i nagrade
Ciklus ove umjetnice mogao bi se podijeliti na tri teme: “Kako su živjeli i odijevali se naši stari krajem 19. i početkom 20. stoljeća”, skulpture religioznog karaktera u mnogobrojnim varijantama božićnih jaslica i, na koncu, skulpture inspirirane hrvatskim narodnim nošnjama od 16. do 20. stoljeća.
U kulturnom životu rodnog Jelenja Margareta je izuzetno aktivna, njeni su radovi izlagani po Hrvatskoj, Italiji, Sloveniji, u Poljskoj, čak i u New Yorku, a do sada je dobila čitav niz nagrada za svoje umjetničke doprinose. Na svoj radni vijek u HEP-u ne gleda kao na izgubljeno vrijeme - dapače, taj joj je posao osigurao egzistenciju i omogućio joj da se bez opterećenja posveti svojem hobiju.
- Starija kći, magistra kiparstva, znala mi je reći: ‘Mama, ti si sretna što imaš takav posao’. Njoj kiparstvo nikada nije postalo posao, radila je kao konobarica, sada drži pečenjaru. Bavljenje ovime jako je skupo, materijali su skupi, putovanja, izložbe... Umjetnici su u prošlosti živjeli loše, a sada im je, čini mi se, još i gore. Ja nisam željela raditi vaze, nekakve posude, to rade svi. Pronašla sam nešto svoje, nešto što je drugačije od ostalih. To je moja velika ljubav i ništa drugo - zaključuje Margareta Krstić.