RENAULT TURBO DAYS: Vremeplov u zlatno doba automobilizma
Bila je nedjelja, 1. srpnja 1979. godine, i svi znaju da se na Velikoj Nagradi Francuske u Dijonu te godine odigrala po mnogima najuzbudljivija završnica neke utrke Formule 1 ikada. Rene Arnoux u Renaultu i Gilles Villeneuve u Ferrariju natjeravali su se kao da im sam vrag puše za vrat i kao da im o tome ovisi čitav život i, sve u svemu, to je epsko utrkivanje s nebrojenim promjenama u poretku i danas milina za gledati. A tko je na kraju pobijedio? Pa momak u drugom Renaultu, Jean Pierre Jabouille, koji je i jednoga i drugoga ostavio debelo iza sebe te time donio prvu pobjedu francuskom proizvođaču, ali i prvu F1 pobjedu za neki turbo motor. Time je počela nova era, u Formuli 1, ali i osobnim automobilima, a time i ostalim autoutrkama i reli natjecanjima širom svijeta.
U Renaultu se svega toga, dakako, danas prisjećaju s puno ponosa, pa su taj veliki jubilej i čitavu svoju Turbo sagu Francuzi odlučili proslaviti na logičan i zapravo najbolji mogući način. Na stazu La Ferte Gaucher, na oko dva sata od Pariza, dovezli su sve najbolje i najzanimljivije iz svoje velike Classic kolekcije, i pozvali probrane novinare sa svih strana svijeta da bi se iz prve ruke vratili u dane slavne prošlosti i isprobali praktički sve što požele, a pokretano je nekim oblikom turbomotora. A bilo je tu doista svega, od Renaulta 5 Turbo u svim verzijama, uključujući Turbo 2, Alpinu, i GT Turbo..., preko modela 9, 11, Fuego, 18, 21... pa do Safranea i aktualnog Meganea R.S. Trophy.
Osim nas novinara i Renaultovih stručnjaka bila je tamo još jedna francuska trkaća legenda i pobjednik relija Monte Carlo (1981.) i Korzika (1982. i 1985.), danas 73-godišnji Jean Ragnotti te dakako, već spomenuti Jean-Pierre Jabouille. I sa svojih 76 godina i dalje je, kaže, jako sretan i ponosan na svoju ulogu u Renaultovoj F1 momčadi te činjenicu da joj je upravo on donio prvu pobjedu. Vidjelo se to, uostalom, u svakoj njegovoj kretnji: i kada se pripremao ući u svoj RS10, i kada je krenuo na stazu da bi za nas odradio nekoliko demonstracijskih krugova, i kada je bolid Formule 1 vratio u garažu i izvukao se iz kokpita. Uz veliki osmijeh na licu, dakako, isti onakav s kakvim smo ga dočekali svi mi u boksu.
Renault 5 Turbo 2 (1983.) Demonstracija suštine Turbo sage
Renault 5 Turbo 2 ustvari je druga verzija Turba koja je bila predstavljena nakon što je Renault završio proizvodnju svih homologacijskih modela. Turbo 5 je, naime, razvijen u okvirima Renaultovih sportskih ambicija te se za razliku od klasične petice s prednjim pogonom i sprijeda postavljenim motorom ispod sličnog lima nalazila konstrukcija sa stražnjim pogonom i središnjim, iza sjedala postavljenim motorom. Turbo 2 zadržao je sve odlike Turba, ali je koristio više dijelova s „običnog” Renaulta 5 te je bio nešto jeftiniji, ali performansama jednako uvjerljiv, s maksimalnom brzinom od 200 km/h i ubrzanjem za 6,9 sekundi. Primjerak koji smo vozili bio je upravo sjajan, vrhunski očuvan i uredan, pa smo se nakon nekoliko krugova sasvim opustili i počeli osjećati što bi se sve s ovakvim autićem na stazi moglo raditi. Šteta što je tih nekoliko krugova ujedno bilo i jedinih nekoliko krugova...
Renault 5 Maxi (1984.) Ragnottijeva paklena petarda
Recimo ovako: da u Francuskoj ovoga puta nismo imali prilike niti voziti niti vidjeti nijedan od spomenuti modela, uključujući sve opisane automobile za cestu i stazu, uključujući i susrete s Jabouilleom i Ragnottijem te sve ostalo, isplatilo bi se doći samo zbog vožnje u R5 Turbo Maxiju. Automobil, k tome, nismo imali prilike voziti sami nego su za tu svrhu, kao i u slučaju R11 Turba Grupe A (u kojem smo se vozili nešto ranije) bili angažirani Renaultovi tvornički vozači. I možda je i bolje tako, jer ovako smo na vlastitoj koži iskusili punu snagu (službeno 350 KS, na koncu prema 400) i sve mogućnosti ove paklene „petarde” stvorene za potrebe natjecanja u Grupi B, i to u njezinoj posljednjoj verziji. Upravo u njoj je Ragnotti, uostalom, osvojio Korziku 1985.
Renault 5 Alpine Turbo (1981.) Jednako ugodan u gradu i van njega
Sredinom i krajem sedamdesetih najdinamičniji model u ponudi bio je 5 Alpine. Kad je njegovom 1397 ccm velikom motoru 1981. godine pridodan turbopunjač nastao je Renault 5 Alpine Turbo. I uz mjere štednje koje su ga lišile nekih očekivanih dijelova, kao i bez hladnjaka stlačenog zraka (jer za njega u motornom prostoru jednostavno nije bilo mjesta) snaga je automobilu ovim potezom povećana za 18 posto (sa 93 na 110 KS), a moment za čak 30 posto (sa 108 na 147 Nm), te je ovakva petica mogla pojuriti 185 km/h. Od opcija koje su se za njega mogle naručiti dostupne su bile posebne felge u stilu Renaulta 5 Turbo te servoasistencija upravljača te se auto ubrzo pozicionirao kao impresivan mali sportski model koji, s druge strane, nije bio nimalo loš po pitanju akustičkog komfora i komfora vožnje. U ono je doba, neočekivano, bio jednako ugodan za vožnju po gradskim ulicama i za izlazak na otvorenu cestu i dinamično nizanje zavoja. To se uostalom i danas primijeti i iz prve ruke nakon svega desetak minuta vožnje...
Renault Fuego Turbo (1983.) Turbo izdanje avangardnog coupea
Renaultov Coupe na početku 1980-ih na cesti je izgledao kao da se spustio na Zemlju, a i danas izgleda avangardno. Turbo verziju pokreće 1565 ccm veliki motor koji je bio baziran na onome iz Renaulta 18 Turbo, sa Garrett T3 punjačem, 32 DIS rasplinjačem, električnom pumpom goriva i regulatorom pritiska. Za razliku od originala iz kojega je preuzet, ovaj je Turbo, s jačim pritiskom turbine i modificiranim paljenjem, više okrenut dinamičnom nastupu i to se u osjeti i danas, za volanom brižno očuvanog, ali ipak 40 godina starog primjerka. Sa 132 KS razvija maksimalnu brzinu od 200 km/h, a uz ubrzanje do 100 km/h za 9,5 sekundi i danas bi u prometu mogao biti sasvim konkurentan. Vozi se lijepo i precizno te neočekivano jednostavno, s mjenjačem koji omogućava da gotovo cijelu stazu prođe u jednom stupnju prijenosa, trećem.
Renault 11 Turbo (1984.) U ono doba vodeći sportski kompakt
Negdje tijekom 1984. godine Renault je na 1,4-litreni benzinski motor „cleon-fonte”, kakav je do tada pokretao većinu 11-ica, odlučio pripasati Garrettov T2, rezultat čega je bio Renault 11 Turbo, u ono doba vodeći kompaktni sportski model francuskog proizvođača. Sa 105 KS i 157 Nm pri 2500/min reklo bi se da je daleko od nekih razmetljivih brojki, no takav stav demantiraju maksimalna brzina od 186 km/h i ubrzanje od 9 sekundi, što dobrim dijelom dakako treba zahvaliti nevelikoj masi. Zahvaljujući tome 11-ica se na stazi vozi s takvom lakoćom da se od svih isprobanih automobila s početka 1980-ih u praksi pokazala možda i najjednostavnijom i najpitomijom za korištenje. Kada bi od isprobanih trebali izabrati samo jednoga, ali ne za jurnjavu nego za svaki dan, 11 Turbo bi sigurno bio u najužem izboru.