Vozači bi trebali nekoliko puta ići na pregled, tako bi se neki životi sigurno spasili
Baš se vraćao s liječenja od ovisnosti o tzv. drogi za silovanje (GHB) i dogodila se nevjerojatna nesreća u kojoj samo pukim slučajem nitko nije poginuo.
Sa 150 na sat vozač Ozren M. sjurio se na naplatne kućice Sveta Helena i pokosio sve što mu se našlo na putu, uključujući i automobile u redu za plaćanje cestarine. Posljedice su bile teške ozljede australske obitelji koja je i dalje na liječenju u zagrebačkim bolnicama. Samo pukim slučajem izbjegli su najgore.
Nakon prvog šoka, zbrinjavanja ozlijeđenih i policijskog očevida vozač nije pritvoren jer, kako je rečeno, nije “napuhao” ni malo alkoholnih para. No ubrzo se situacija promijenila. Analiza krvi pokazala je da je vozio pod utjecajem amfetamina, diazepama i GHB-a, odnosno droge od koje se pokušao odviknuti na liječenju u Psihijatrijskoj bolnici na Rabu! Pokazalo se da odvikavanje očito nije uspjelo, ali taj je slučaj po tko zna koji put otvorio problem kontrole sposobnosti vozača koji iz nekog medicinskog razloga ne bi smjeli upravljati motornim vozilima.
Zakon kaže da bi policiju o moguće opasnom vozaču prije svega trebali obavijestiti liječnici obiteljske medicine, ali i drugi koji “imaju saznanja da vozač ne smio sjesti za volan”. Uglavnom, vlada poprilična “zbunjenost”, ili bolje rečeno dvojba među liječnicima kad bi možda trebali obavijestiti MUP da je zdravstveno stanje njihova pacijenta upitno kad je riječ o sposobnosti za vožnju i je li najbolje da su “to baš oni”.
Naime, podaci govore da u Hrvatskoj više od 2,2 milijuna građana ima vozačku dozvolu. Među njima je sigurno dio onih koji bi iz nekog zdravstvenog razloga trebali “apstinirati” od vožnje, ali to se u pravilu ne događa. Baš vezano uz slučaj “Sveta Helena” oglasio se i KoHOM, odnosno udruga obiteljskih liječnika koja drži da cijeli teret odgovornosti ne bi trebao pasti samo na njih.
Citiraju Zakon o sigurnosti prometa na cestama i tvrde da svaki liječnik treba prijaviti nesposobnost za upravljanje motornim vozilima ako pregledom utvrdi da je vozaču zbog bolesti ili invalidnosti ograničena ta sposobnost, a ne samo oni koji rade u tom dijelu sustava. Drže da bi takve prijave, ako bi dolazile samo od njih, pokvarile njihov odnos povjerenja s pacijentom.
Jednako tako i psihijatri smatraju da bi se stečeno povjerenje pacijenata u njih i njihovo liječenje znatno poremetilo ako bi MUP-u prijavljivali svoje pacijente, odnosno njihovu nesposobnost za vožnju. Također je upitno trebaju li po toj logici liječnici, primjerice, prijavljivati svakog svog pacijenta kojem su prepisali terapiju jer gotovo svaki lijek može biti potencijalno ograničavajući za vožnju. No tu je riječ o skliskom terenu jer lijekovi ne djeluje jednako na svakog pacijenta.
Jedan će imati problematične nuspojave, a drugi neće. I slučaj Ozrena M., koji je pod djelovanjem droge izazvao prometnu nesreću, govori koliko je to teška odluka. Naime, liječio se od ovisnosti, a vjerojatno su liječnici zaključili da su u tome uspjeli. No on je iskoristio prvu priliku da se vrati “staroj praksi”, odnosno GHB-u. Sve to govori da se bez osobne odgovornosti situacija teško može držati pod kontrolom.
Liječnici medicine rada, koji inače obavljaju preglede prije dobivanja vozačke dozvole, upozoravaju da bi se ova nepopularna zakonska odredba o prijavljivanju ad hoc barem dijelom možda mogla izbjeći kad bi i vozači, kao i njihovi automobili, morali “na redovitu kontrolu”, odnosno barem povremene kontrolne liječničke preglede. Naime, situacija je takva da nakon što osoba dobije vozačku dozvolu za koju treba obaviti i liječnički pregled, to više nikad ne mora ponoviti. Iznimka su samo vozači kod kojih je na prvom pregledu utvrđeno neko ograničenje, primjerice kratkovidnost.
Samo oni svakih pet godina moraju na kontrolni pregled, a svi ostali - čak i ako im se “zdravstveni status” drastično promijeni - ne moraju ni na kakve kontrolne preglede, osim ako ih obiteljski liječnik ne “otkuca” MUP-u. Nije uspio ni nedavni pokušaj liječnika da se zakonom propišu kontrolni pregledi barem za one starije od 67 godina. Na noge su se digle umirovljeničke udruge i sindikat umirovljenika jer se tako “diskriminira starije”. Nisu pomogle ni brojke prema kojima vozači stariji od 67 sudjeluju u više od 11 posto prometnih nesreća, odnosno skrive ih gotovo 9 posto.
Liječnici upozoravaju da bi se kontrola zdravlja vozača trebala provoditi barem svakih deset godina, odnosno tri do četiri puta tijekom vozačkog staža. Gotovo je sigurno da bi se tako otkrio dio vozača kojima je znatno smanjena sposobnost za vožnju pa bi i oni potom “upali” u “obveznu kontrolu svakih pet godina”. Nažalost, zasad ta ideja nije pala na plodno tlo, a mnogi kažu da je jedini razlog to što politika ne želi izgubiti birače vozače.