KAVKASKA ČAJANKA O SRAMOTNIM SCENAMA SA BRAČA 'U Supetru su tukli iz mržnje. To je kultura koju njegujete vi, Zekanoviću'

Napad grupe od petnaestak mladića na grupicu od četvero sezonskih radnika, koje je pošao štititi Tomo Dumančić, brački vatrogasac, izazvao je pozornost javnosti jer su napadači uzvikivali da traže Srbe. To im je bilo opravdanje i razlog za napad, a u Hrvatskoj potenciralo pitanje odnosa prema Srbima.

Boris Vlašić: Što se dogodilo na Braču? Osim onoga što svi znamo, kako to tumačiti?

Hrvoje Zekanović: Brač? Pa, punac mi je ostrigao ovce i poslao mi slike kako je to radio bez zeta.

Zrinka Pavlić: Dogodio se nasilni incident, kakvi se ponekad znaju dogoditi. Gradonačelnica je reagirala kako je reagirala, a onda su torcidaši loše reagirali na njenu reakciju.

Vlašić: Je li to dovoljno reći?

Pavlić: Što, za torcidaše? To što se nisu htjeli ni ograditi ni osuditi taj napad, nego su samo nj-nj-nj-nj-nj, uzela nam je novce, nj-nj-nj-nj-nj….Bilo bi ljudski da su, onako, čisto ljudski rekli da oni ne znaju te ljude, da su se oni predstavili kao njihovi (torcidaši) i da se ograđuju od toga. Barem to, ali bojim se da to nećemo doživjeti od njih.

Vlašić: Grupa napadne četvero ljudi i viče: “Gdje su Srbi?” Koji je to poriv da se ekipa zaleti i viče: “Tko su tu Srbi?”

Zekanović: Petero, bilo ih je petero. Jedna djevojka i četiri muškarca, od kojih su dvojica Srbi, a troje su Hrvati. Kao prvo, niti jedan novinar, pa ni vi, nije otišao na teren pa porazgovarao sa Supetranima da čuje i njihovu stranu. Navijačka supkultura ima svoj čvrsti kodeks, tako da od navijača nećete čuti riječi isprike ni objašnjenja. Tako ta supkultura navijačka funkcionira. Međutim, stanovnici grada Supetra, Bračani, pa i Splićani jako dobro znaju što se događalo. Nije stvar crno-bijela. Evo, ja sam se malo potrudio i došao do podataka da su u Hrvatskoj protiv života i tijela prošle godine bila 1624 kaznena djela, a ovdje je došlo do loma nosa, što je jedno teže kazneno djelo…

Vlašić: To je dosta ružna i neugodna ozljeda.

Zekanović: Da, jest, slažem se. A priori osuđujem svako nasilje. Međutim, mi ovdje govorimo da su se mladići pod utjecajem alkohola potukli, a takvih tučnjava imate dnevno, reći ću, nažalost, jako puno. Javio mi se požeški liječnik s hitne pomoći i rekao kako vikendom ima desetke slučajeva, ljude koji dolaze na hitnu pomoć i nitko to ne evidentira. Policija kaže da su ispali iz automobila i ozlijedili se, ali to je, ustvari, tučnjava koja je izbila jer je netko debeo, netko mršav, ovaj mu je krivo pogledao djevojku, ovaj je dugovao novac... Znači, nasilje je prisutno u našem društvu. Izdvojiti jedno nasilje jer je navodno izazvano govorom mržnje, zbog nacionalne pripadnosti je, po meni, predimenzioniranje problema u društvu koji, realno, ne postoji. Jedini problem koji postoji jest to što Milorad Pupovac i ekipa poput njega potenciraju ovakvu situaciju da bi dobili jeftine političke bodove.

Vlašić: Ali, on se nije tukao! Kako, kako ste sad njega ubacili u cijelu priču?

Zekanović: Zato što je Milorad Pupovac bio mučki napadnut prije godinu dana na Dolcu, tako da je on već sudjelovao…

Vlašić: Ovo je ironija, jel’ da? Ovo s mučkim napadom…

Zekanović: Mučki, da. Bio je pogođen s leđa kriškom limuna i on je sudjelovao u tome zato što je Srbin. On kao predstavnik jedne nacionalne manjine ne radi na tome da ta manjina dobije status u Hrvatskoj kakav bi trebala dobiti. Ja bih volio da srpsku manjinu u Hrvatskoj predstavlja netko poput Peđe Mišića, hrvatskog branitelja koji je i bivši logoraš. Onda bismo imali i drugačiji odnos, a dok god ljudi koji znaju podatke o doktoru Šreteru, koji odlaze po instrukcije u Beograd, imat ćemo ovakve događaje koji će se predimenzionirati i stavljati u krivi kontekst. Navijačka supkultura je nešto što u Hrvatskoj treba njegovati jer su to mladići koji imaju veliku emociju, koji vole svoj grad i svoj klub i svoju domovinu. To je supkultura u kojoj se, kao i u svakoj supkulturi mogu dogoditi devijacije, ali je to kultura koja je i danas spremna, kao što i radi kod poplava, požara, dati sve što ima za svoju domovinu, za svoj grad, za ono što vole.

Vlašić: Pa dobro, i drugi vole…

Zekanović: Nisam rekao da drugi ne vole, ali sam govorio o navijačima.

Pavlić: Prva stvar, mislim da Pupovac stvarno nema nikakve veze s ovim što se dogodilo. Mala digresija, ja prema Pupovcu nemam nikakve, ni pozitivne ni negativne, emocije. Znam samo da je on izabran, da ga je izabrala ta manjina koju predstavlja. Sami su si ga birali. Kažete da bi trebalo njegovati navijačku supkulturu. Slažem se! Trebalo bi njegovati tu supkulturu da nauče voljeti svoju zemlju, svoj grad i klub, ali tako da se pritom ne mlate.

Zekanović: Tako je. Također se ne bi trebali mlatiti Romi u romskim naseljima ni cajkaši u narodnjačkim klubovima ni u Saboru zastupnici. Nažalost, nasilje je sveprisutno, a izdvajati samo jednu populaciju…

Pavlić: Ali, oni najčešće i jesu nasilnici…

Zekanović: Nije istina, pogledajte samo statistike pa ćete vidjeti!

Sandra Benčić: Ne možemo tako. Uopće, to kontinuirano relativiziranje u stilu “to je samo jedna od tučnjava” je upravo dovelo ovo društvo do stanja normalizacije i potpunog prihvaćanja nasilja kao normalne svakodnevice. To nije normalna svakodnevica, to nije normalno, a i da se vratimo deset do petnaest godina unatrag, čak u ratno i postratno doba i da nam je netko govorio o takvim incidentima, i tada bi rekli da to nije normalno. A danas zapravo prihvaćamo kao nešto što dolazi samo po sebi i kažemo, “pa dobro, potukli se dečki”. Ne, nije normalno. Dakle, ovo je bio zločin iz mržnje i bila je manifestacija jedne kulture koja se dvadeset i pet godina stvara u Hrvatskoj, a to je kultura permanentnog rata. Tu kulturu stvarate i vi i vaša stranka! Naš problem je to što mi nikada nismo rekli – rat je gotov, sada živimo u miru i u mirnodopskom društvu i stvaramo novo, moderno, napredno društvo koje više nije zarobljeno u devedesetima i nije zarobljeno ni u mitovima i legendama koje se raspredaju samo zato da bi se permanentno stvarao taj osjećaj da smo u ratnom stanju ili poluratnom stanju. To se okruženje stvara zato što političke elite nemaju i nikada nisu imale viziju stvaranja ove zemlje, a nedostatak te vizije nadomještaju konstantnim stvaranjem tenzija kojima se mogu i znaju baviti, jer se ekonomskom politikom, vanjskom politikom ili nekim drugim ključnim problemima kao što je suzbijanje siromaštva ne znaju baviti. Ne znaju i ne žele. I zato smo svi zarobljenici tog njihova permanentnog rata za koji mi svi moramo reći da je gotov, stop - gotovo i krenuti dalje.

 

Pavlić: Za mene postoji još jedna stvar vezana uz taj Brač, a to je da su se javila neka tumačenja prema kojima je navodno jedan od tih napadnutih Srba iz Vukovara vikao: “Ovo je Srbija!”

Zekanović: A je li vikao?

Pavlić: Potpuno je svejedno. Ako je vikao, je li to razlog da ga se šupi? Nije. Ako i jest vikao, to je razlog da mu se kaže: “Hajde, začepi, budalo!” Ne, da ga se udari. S jedne strane smo se jedva oslobodili verbalnog delikta za koji se ide u zatvor i komunistička policija te tuče, a sada smo došli do toga da ako netko kaže nešto čime se povrijedi neka svetinja, da je to opravdanje, iako to može izgovarati neka totalna budala, sada nam je to opravdanje da ga se lupi šakom u glavu. E, pa nije!

Benčić: Meni je jasno odakle svi ti nasilnici crpe inspiraciju. Pa mi smo imali Glasnovića, koji je na plakatu, političkom izbornom plakatu, imao šaku koja razbija. Nama su političke poruke promocija nasilja. On promovira nasilje i zapravo tvrdi da se problemi rješavaju udaranjem šakom. I nije pritom prvi ni jedini.

Zekanović: Replika na vaše izjave. Rat je formalno, Bogu hvala, završio. Hrvatska vojska je pobijedila u ratu i pobijedila je agresiju Srbije na Republiku Hrvatsku koju Srbija nikada nije priznala, niti Vučić, niti gospodin Pupovac. Zapamtite, da Njemačka nikada nije priznala ni platila vojnu odštetu za agresiju na Francusku i ostale države, pri čemu Grčka još uvijek traži vojnu odštetu, ne bi ni taj rat završio. Ne možemo reći: “Mir, mir, nitko nije kriv!” jer smo imali agresiju na našu državu, granate su padale po gradu Zagrebu, evo tu, ispred nas su ubijale ljude i mi ćemo reći: “Rat je gotov”, a da se nije povukla crta i da Milorad Pupovac koji je danas zastupnik u Hrvatskom saboru nikad nije izgovorio riječi – Domovinski rat. On danas negira Domovinski rat i skupa s Vojislavom Stanimirovićem, koji je bio okupatorski gradonačelnik Vukovara, nama kroji politiku u Hrvatskoj. Dakle, rat je završio! A znate kako je završio? Tako što je hrvatska pobjednička vojska pobijedila u ratu!

Benčić: I zašto toj pobjedničkoj vojsci i nama kao pripadnicima tog naroda danas, trideset godina kasnije, svakodnevno taj rat treba?

Zekanović: Zato što nikada nismo imali suverenističku hrvatsku politiku. Premijer Plenković treba ovoga trenutka reći: “Blokiramo Srbiju u pretpristupnim pregovorima dok se ne riješe ova otvorena pitanja, dok se ne završi Domovinski rat.”

Vlašić: Plenković to radi na svoj način…

Zekanović: Ne, on to ne radi na svoj način. On radi isključivo na način gospođe Merkel, ne smije prstom mrdnuti bez nje…

Vlašić: Ali, to je njegov način…

Zekanović: Da, ali to je krivi način. Iz mog političkog diskursa, to je krivi način. On kao predsjednik Vlade Republike Hrvatske mora ova ključna pitanja za budućnost Hrvatske, za rješenje ovih pitanja, da Srbi dođu i kažu: “Oprostite što smo vam rušili, poklali ljude u Vukovaru, oprostite za sve što smo vam napravili.”

Benčić i Pavlić uglas: Ovi klinci u Supetru imaju dvadeset godina, što oni znaju? Koliko Srba treba doći i pokloniti se?

Zekanović: Treba biti isto onako kao što rade i Nijemci danas, kada se spomene Holokaust, oni gledaju u pod, a danas Srbi s ponosom gledaju na rušenje Vukovara.

Benčić: Dat ću vam samo jedan primjer koliko smo loše upravljali suočavanjem s prošlošću i rješavanjem pitanja naslijeđa rata. Da li su 70-ih godina u Hrvatskoj ljudi naganjali Nijemce po plažama i tukli ih samo zato što su Nijemci? Nisu, nije bilo nasilnih incidenata, nije bilo premlaćivanja Nijemaca, nismo im branili ulazak u zemlju, nismo im razbijali automobile. Znate zašto? Zato što nas nikada nisu učili da su svi Nijemci krivi, nego su nas učili da su krivi nacisti. A mi, odnosno vi, s vaših govornica u Saboru, poručujete da su svi Srbi krivi za rat. Ne želite tu temu zaključiti jer vam to treba da bi vaša politika opstala.

Zekanović: Gospođo Benčić, ja to nikada nisam rekao i nemojte mi stavljati u usta nešto što nisam nikada izgovorio. Ja, konkretno, imam prijatelje i kumove koji su Srbi, na našoj listi za Europski parlament je bio Srbin, Peđa Mišić, dragovoljac Domovinskog rata.

Benčić: Imate li vi propisano koji Srbin je dobar, a koji loš? Dakle, mora imati određene identitetske karakteristike…

Pavlić: Nije istina da Srbi na rušenje Vukovara gledaju s ponosom.

 

Zekanović: Da, moraju. Onaj Srbin koji je bio okupacijski gradonačelnik Vukovara, Vojislav Stanimirović, koji se veselio kada je, po njemu, pao posljednji ustaški bastion, a to je vukovarska bolnica odakle su odvedeni na Ovčaru i zaklani, po meni, nije prihvatljiv. Uopće, da egzistira u hrvatskom političkom prostoru. To je jasno što sam rekao. Bilo je nemoguće da bilo koji kvisling u Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata ima sličnu poziciju koju danas ima Stanimirović ili Pupovac. Nitko tko je bio u kvislinškom sustavu. Ponovit ću, taj je čovjek bio okupatorski gradonačelnik Vukovara, znao je za događanja na Ovčari, gdje su ljudi klani i ubijeni… Pa, o čemu mi pričamo? Jesmo li mi normalan narod?

Benčić: Ne, nije normalno da se to koristi u političkim obračunima jer, ako je to pitanje, za to postoje sudovi koji to trebaju riješiti.

Pavlić: To bi onda trebalo vrijediti i za hrvatske ljude, kao što je, naprimjer, Branimir Glavaš.

Benčić: S time da Branimir Glavaš ima osuđujuću presudu.

Zekanović: Molim vas da izdvojenim slučajevima u Hrvatskoj ne pokušavamo relativizirati stvari i stavljamo znak jednakosti između agresora i žrtve.

Pavlić: Ne, nije to relativiziranje. Mi govorimo o čovjeku kojemu je sve dokazano.

Zekanović: Riješimo mi pitanje Stanimirovića pa idemo korak dalje.

Benčić: U tome je sav problem. Vi kroz politički diskurs pokušavate rješavati pitanje tko smije ili ne smije biti na kojoj funkciji u Hrvatskoj…

Zekanović: Naravno!

Benčić: Ali, se pritom ne želite prisjetiti da ipak postoji Ustav, da smo pravna država i da ne možete nekome zabraniti obavljanje političke funkcije bez pravomoćne sudske presude kojom je obavljanje neke djelatnosti zabranjeno. Ne možete proglašavati ljude ratnim zločincima, samo zato što vi to tako mislite. Kada nekoga proglasite ratnim zločincem, stavljate ga u poziciju da će ga sutra na ulici možda netko napasti, da će ga zgaziti, a vi ćete dan kasnije reći da nemate ništa s time.

Zekanović: Gospođo Benčić, jeste li vi ikada čuli mene da sam rekao da je Vojislav Stanimirović ratni zločinac?

Benčić: Imputirali ste mu, to je isto.

Zekanović: Ne, ja jako pazim na svoje riječi, ozbiljan sam političar. Ponovit ću, okupatorski gradonačelnik grada Vukovara koji je bio svjedok pada vukovarske bolnice, boravio je u Vukovaru kad su se u njemu događali nezapamćeni zločini na prostoru Europe u dvadesetom stoljeću od Drugog svjetskog rata i reći ću da u to vrijeme nije bilo većeg zločina, a zanemarit ću pritom Srebrenicu, meni ljudi koji su okupirali moju državu ne mogu biti sudionici političkog života.

Benčić: Jeste li u tom smislu pokrenuli bilo kakav pravni postupak?

Zekanović: Postoje načini, postoje uvjeti i preduvjeti. S Plenkovićevom politikom, u kojoj on koalira s Miloradom Pupovcem, ne postoji mogućnost da on napravi išta po ovom pitanju. Ako ja dođem u poziciju vlasti, jedan od zakona će biti da se ljudima poput njega onemogući političko djelovanje.

 

Benčić: Dakle, vi ćete bez presude nekome zabraniti političko djelovanje?

Zekanović: Sabor je zakonodavno tijelo gdje se zakonima može sve urediti.

Pavlić: Oprostite, što je Vojislav Stanimirović danas, koju funkciju on obnaša?

Zekanović: On participira u vlasti, jedan je od osnivača SDSS-a.

Vlašić: To ste rekli i u Saboru i stavili na Facebook, a u komentarima su vam ljudi stavili fotografiju Tuđmana i Stanimirovića pri rukovanju…

Zekanović: Kakve to ima veze? Rukovao sam se ja i s Plenkovićem, ali mi je ipak politički antipod.

Pavlić: Stanimirović je dolazio na primanja za Dan državnosti kod predsjednika kada je to bilo važno. Ja se s vama ne slažem u smislu, ovom funkcionalnom, ali se mogu složiti s vama da je postojanje Stanimirovića u SDSS-u kao nekakve prominentne figure izvjesna sramota za SDSS, ali neka se oni s time nose.

Vlašić: Ne bi na temelju toga trebalo stvarati klimu da se Srbi ne osjete sigurnima u ovoj zemlji.

Benčić: Ne možete propisivati ljudima stavove i identitete na temelju kojih će biti prihvaćeni. Mi imamo hrpu problema u ovoj zemlji, između ostalog, zaista imamo problem i sankcioniranja ratnih zločina koji još nisu riješeni. Međutim, problem je kad se oni i nakon dvadeset i pet godina rješavaju kroz kontekst rata, kao da on još uvijek postoji, a ne rješavaju se kroz institucije koje su za to napravljene. Krajnje mi je cinično da političari s političkih govornica govore da su protiv nasilja, a ustvari koriste taj diskurs da ocrne jednu manjinu, često nacionalnu, a i neke druge i da bi stvarali klimu u kojoj su ti ljudi manje poželjni ili nepoželjni članovi društva. Onda je jasno da netko, neki pijani navijač, usred noći smatra da može nekoga prebiti i da to neće biti važno i da za to neće biti kažnjen jer se radi o pripadniku druge klase ljudi, građana drugog reda.

Zekanović: Hajdemo po redu. Ja ne podržavam nasilje, ja sam osudio konkretno nasilje. I ovoga puta sam jasno i glasno osudio nasilje. Međutim, jako je bitno, odite u Supetar, pogledajte kontekst. Pogledajte brojke, imate 1426 incidenata tijekom prošle godine, a mi govorimo o jednom incidentu.

Pavlić: Motivirano je mržnjom.

Zekanović: Motivirano je mržnjom? Ma, motivirano je alkoholom. Alkohol je tu glavni problem. Gledajte, taj isti dan je na Braču bilo tri tučnjave zbog cure.

Vlašić: Oh, hvala bogu! To je super!

Zekanović: Ma, nije super. Veljko Kajtazi na konferenciji prijeti Hrvatima da će dovesti grupu ljudi i nitko ne reagira. Novinari mu ne postavljaju provokativna pitanja kao što meni ovdje postavljate.