Panična paranoja smazala 'mrežnu demokraciju'
I smiješno je i poučno vidjeti kako se manipulativni mit o transparentnosti PoKreta 5 zvjezdica u Italiji na prvom povjetarcu prometnuo u paranoičnu paniku, zatvaranje pred svim i svakim, kukanje i naricanje nad nepravdama i okrutnim svijetom u kojemu su svi protiv njih. Najzabavnije je pritom da najotrovnije kritike, najzajedljivije napade, najmračnije sumnje, ne iznose na javnu scenu politički protivnici Beppea Grilla i tvrtke Casaleggio Associati (iz koje se dirigiraju i informatičke i ideološke platforme PoKreta), nego sami članovi PoKreta koji se između sebe sektaški glože, podbadaju i ocrnjuju, dok istodobno vode grebatorsku kadrovsku politiku, tipičnu za suvremeni evropski populizam: povjerenje samo u rodijake, ali ni ono bezuvjetno, "mogâ bi on mene privarit'", kako glasi genetski uvjetovano geslo mojih vlaških predaka.
Ni udružen napor najmaštovitije apsurdnih scenarista meksičkih, brazilskih i turskih sapunica ne bi bili kadri izmisliti gotičke epizode kojima svjedočimo u Rimu gdje je na "na najdemokratskiji način, na Webu" iznjedrena Virginia Raggi kao PoKretova kandidatkinja za gradonačelnicu u momentu kada je pobjeda Grillove falange bila praktički izvjesna (jer su se sve dotadašnje stranke na vlasti blamirale do ušiju) postala najzatvorenija političarka. Kadra držati sjednicu dok ne izrekne dvije minute svoga govora i zatim je zatvoriti. Bez diskusije.
Blamirali su se svi dosad, ali nitko tako ekspresno kao grillovci.
Ništa nije pomoglo. Ni potpisani protokol da se nijedna odluka ne smije izglasati u Općinskom vijeću ako s njom nisu suglasni Beppe Grillo (kao "garant PoKreta", ne biste vjerovali, ali to mu je politička funkcija) i David Casaleggio (kao sin i nasljednik pokojnoga Gianroberta). Nema veze što nijedan od njih dvojice (s pokojnim tatom: trojice) nije nikada nigdje izabran: valjda je poznat sistem u kojemu je partijski glavar zbiljski šef, imao ili nemao političku funkciju. Ni formiranje Direktorija (vijeća neizabranih prvaka PoKreta koji su morali popovati gradonačelnici): prvo su se poklali s njom, pa međusobno, pa su se raspali, pa su ukinuti, pa su ponovno osnovani i nametnuti. Sve to u proteklih šest mjeseci apsolutnog kaosa i nikakvih odluka ni rezultata općinske uprave talijanskoga glavnoga grada, s pučanstvom sada brojnijim od hrvatskoga, te s budžetom (a vala i dugom) znatno većima od hrvatskih (i budžeta i duga). Grad virtualno u bankrotu, uprava brutalno u banani.
U takvoj situaciji gradonačelnica Raggi i njezini najvjerniji stekli su naviku izići na krov Senatorske palače, ne da se dive panorami Rimskog foruma dok blaguju sendvič za objed (kako je bezočno tvrdila Raggi), nego zato što su doznali da im je tužilaštvo namjestilo prislušne uređaje, pa da se mogu dogovarati u miru i slobodi.
Ostavimo po strani da bi administratorima čiste savjesti bilo ama baš svejedno ako ih tužilaštvo sluša i snima. Tko je pošten, nema se čega bojati, nije to konkurentska firma koja bi te mogla prejahati na tržištu. Problem je drugi: tužilaštvo je odmah objavilo da nikakvog prisluškivanja prostorija nema. Ako je tako - a vjerojatno jest, s obzirom na ustavnopravni položaj tužilaštava u Italiji - onda je šampione transparentnosti i demokratske otvorenosti puknula paranoja žešće nego Rimljane ovih dana gripa.
Paranoja, ali osnovana, drma i Grilla. U istrazi za zloporabu dužnosti tužilaštvo je na vidjelo iznijelo i sadržaj chata koji su Raggi i trojica njoj najbližih suradnika razmjenjivali u sklopu grupe na WhatsAppu, nazvane "Četvero prijatelja iz kafića". Prijepis vrvi zatamnjenim dijelovima, koji, dakle, nisu kazneno relevantni - ali i Raggi i ostali perentorno zahtijevaju da se zatamnjeni dijelovi ni za vraga učine javnima. Čega se, k vragu, boje? Što su još izvalili? To kopka Grilla.
Nemoguće je ne sjetiti se kako su, nakon prošlih parlamentarnih izbora, Grillo i njegovi insistirali da se razgovori s Pier Luigijem Bersanijem mandatarom za sastav vlade, vode javno, uz izravan streaming. Što im nije trebalo da bi potražili ikakav dogovor, ikakav kompromis, nego da bi Bersanija izvrijeđali, ponizili, izvrgli ruglu, tretirali ga kao smeće s kojim se ne treba ni rukovati. To je otvorilo Matteu Renziju put na čelo Demokratske stranke, a onda i u premijersku fotelju.
Danas se o izravnom streamingu može samo sanjati - sve odluke u PoKretu, osobito gdje je na vlasti, donose se u panično paranoičnoj tajnosti. "Mrežna demokracija", za koju je pokojni tata Casaleggio tvrdio da će do 2040 zavladati svijetom, pretvorila se u svoju dijametralnu suprotnost u samome PoKretu "mrežnih demokrata", da o njihovim odnosima s drugima ni ne govorimo.
Jednako tako kao što se njihov poklič "Poštenje! Poštenje!" doima kao poruga kada se vidi kako su i po kojem ključu raspodjeljivane funkcije u Rimu, uz to evidentno nezakonito.
Prethodni bojni poklič "Vaffanculo!" (po naboju slično našem slanju u tvorbeni organ zbog kojega smo verzalno V u nazivu MoVimento preveli verzalnim K u nazivu PoKret) sasvim je zamro na skupovima, da se netko ne dosjeti aplicirati ga na gradonačelnicu i na Grilla.
Dvojba birača je strašna: ako su nesposobni voditi Rim, kako bi Italiju? A ako izaberemo one koji su nam se zgadili, tko nam jamči da ne će i opet, pa i još gore?