NOVO KRIZNO ŽARIŠTE NA BALKANU Albanske stranke se ujedinile i objavile uvjete Makedoncima: 'Jasno je kao dan tko stoji iza toga!'
Međunarodna krizna skupina, organizacija koja pomno prati zbivanja u cijelom svijetu i vrlo precizno definira točke na kojima se može očekivati zaoštravanje situacije ili izbijanje krize, u svom je izvješću za prosinac prošle godine objavila da se stanje u Makedoniji pogoršava.
A u najavi za siječanj ni riječi o mogućem poboljšanju. I onda, u subotu, jasna potvrda tog stava: tri albanske parlamentarne stranke objavile su zajedničku platformu za formiranje nove makedonske vlade. Riječ je o izuzetno važnom političkom događaju iz dva razloga: prvo, niti jedna makedonska stranka ne može sama formirati vladu jer ima premalo zastupnika. VMRO-DPMNE, stranka desnog centra koja je na vlasti od 2006. godine te je morala odstupiti nakon skandala s prisluškivanjem gotovo svih društvenih skupina (pa i predstavnika religijskih organizacija), relativni je pobjednik izbora održanih 11. prosinca 2016. No, osvojila je samo 51 zastupničko mjesto od 120 u Sobranju (parlament). Oporbeni socijaldemokrati (SDSM) su joj za petama sa 49 mjesta. I dosad su albanske stranke bilo pozivane u vladu, ali u pravilu iz kurtoazije i to nije bilo nužno. Sad se bez Albanaca ne može formirati vlada. Osim, jasno, ako se dvije makedonske stranke ne odluče na veliku koaliciju, ali razina međusobne netrpeljivosti je tolika da je tako nešto vrlo teško očekivati.
Ipak, tako nešto nije nemoguće upravo zbog druge razine političkog značaja odluke albanskih stranaka. Naime, sve do ovih izbora i albanski je korpus bio snažno podijeljen između dvije stranke, DUI i DPA. Obje su na izborima prošle lošije nego ikad, DPA je osvojila samo dva mandata pa je njegov čelnik Menduh Thaçi dao ostavku. Na sceni su se pojavile dvije nove stranke, Besa i Alijansa za Albance. Očito je pat-pozicija u kojoj su se našle makedonske stranke bila dovoljan poticaj Albancima da nadiđu političke (i plemenske) nesuglasice te da iskoriste situaciju i ostvare maksimum političkih ustupaka od Makedonaca. U svemu tome sasvim sigurno važnu ulogu odigrao je i posjet Albaniji. Čelnici triju stranaka (osim DPA, koji je zastupala Alijansa) 29. prosinca su bili u posjetu Tirani gdje ih je primio premijer Edi Rama. Nakon sastanka nije bilo nikakvih priopćenja, ali je zato u subotu objavljen popis albanskih zahtjeva.
Ključni je da se Makedonija ustavno definira kao dvojezična država, dakle da makedonski i albanski budu jednakopravni službeni jezici. Osim toga, traže ravnopravnu zastupljenost u vojsci, sigurnosnom i obavještajnom sustavu, pravosuđu i sudjelovanje u pregovorima s Grčkom o imenu Makedonija, te državne komisije za financiranje općina (dakle, pravo na kontrolu državnog novca). Potpuni je novum zahtjev za parlamentarnom rezolucijom koja osuđuje progone pripadnika albanske manjine u prošlosti, posebno u razdoblju od 1912. do 1956. godine. Jasno, ističu kako je riječ o zahtjevima koji su u skladu s Ohridskim sporazumom kojim je zaključen rat između Albanaca i Makedonaca 2001. godine.
Prva je reakcija stigla jasno iz Tirane: Edi Rama, očito arhitekt ove platforme, poručio je da je ovo “povijesni izraz zajedničke volje albanskih stranaka u Makedoniji”. Skoplje se još oporavlja od šoka - platforma je objavljena na Božić, što također ima svoju simboliku: bez nas ne možete pa mi možemo što hoćemo i kad hoćemo.
Ipak, o ovom se koraku albanskih stranaka već govorilo, ali sasvim je jasno da su makedonske na teškim mukama. Naime, ako se i odluče okrenuti im leđa, imaju dva izbora: formirati manjinsku vladu koja bi potrajala koji dan (Ohridskim sporazumom albanske stranke imaju i mogućnost blokade odluka) ili krenuti u veliku koaliciju i naći se pod udarom međunarodne zajednice da narušavaju prava četvrtine stanovništva. A Tirana bi o tome govorila na svim mjestima.
ICG je u pravu, Makedonija bi opet mogla postati krizno žarište (ne treba dvojiti da će Rusija odmah vidjeti priliku da se umiješa u zbivanja, a i Srbija ne može stajati skrštenih ruku jer se parlamentarna rezolucija odnosi na progone za koje su odgovorne srpske vlasti).
Ako svemu dodamo i nestabilnu BiH te sve jače tenzije Prištine i Beograda, zapadni Balkan bi opet mogao skliznuti u spiralu krize.