Eurozonu neće srušiti Italija, ali mogao bi europopulizam
Veliki bonus talijanskom populističkom lideru Beppeu Grillu i dodatni vjetar u leđa europskim populistima, a pad talijanskog premijera Mattea Renzija definitivno je i jedno i drugo, i mogao bi, ali i ne mora, snažno uzdrmati ionako Brexitom nagriženo zajedništvo Europske unije.
Italija je oduvijek pad neke svoje vlade doživljavala kao političku higijensku rutinu. Od 1945. do danas tamo se izmijenilo četrdesetak premijera, s tim da je vlada bilo više, a najdulje je trajao upravo najkontroverzniji Silvio Berlusconi. Renzijev pad zato Talijani ne doživljavaju kao katastrofu, niti ga očekuju sa strahom. Renzi nije bio naročito popularan premijer, Italija neće propasti, samo će više toga i dalje ostati po starom, a Renzijeve reforme vjerojatno će, doduše ne sve i u nešto sporijem ritmu, provoditi netko drugi.
Propadne li EU ili, za početak, eurozona, to se sigurno neće dogoditi zbog Italije. Ne samo zbog nje. Zabrinuti pozivi na bijeg iz štednje u euru, prema dolaru ili švicarcu, koji su se mogli čuti jučer ujutro, zasad su ipak pretjerani. Koliko god da je Europa prestrašena, talijansko odbijanje Renzijevih ustavnih promjena - prije svega značajnog smanjivanja utjecaja Senata, što bi olakšalo i ubrzalo vladi nametanje ritma promjena - unutarnje je pitanje Italije.
Wolfgang Schäuble, njemački ministar financija, potrudio se jučer ujutro ugasiti prijeteći požar panike umirujućom izjavom kako “ne vidi nijedan razlog da se danas razgovara o krizi eurozone” te da “Talijani imaju puno iskustva u upravljanju takvim situacijama”. Kao potvrda njegove tvrdnje, od prvog laganog jutarnjeg uzmaka na azijskim tržištima, nakon što se saznalo za sudbinu Renzijeva referenduma, euro se do podneva prvo uspio vratiti na razinu od petka, a onda i dosegnuti najvišu razinu prema američkom dolaru u protekla dva tjedna.
Hrvatska, doduše, ima razloga biti zabrinuta za zdravlje talijanskih banaka, koje su putem Zabe i PBZ-a, čije su “majke” najveće talijanske bankarske grupe Unicredit i Intesa, daleko najveći igrači u hrvatskom bankarskom sustavu. I tu je, međutim, Hrvatska narodna banka (HNB) zasad dobro odigrala svoju ulogu. Sve banke u Hrvatskoj osnovane su i posluju kao domaće banke i u skladu s domaćim bankarskim regulama i zakonima. Njihov profit može biti “talijanski”, iako je, zapravo, nacionalno nedefiniran, jer i Unicredit i Intesa dioničare imaju posvuda, ali njihova sudbina nije nužno vezana uz roditeljsku.
Ukratko, Renzijev pad sigurno nije usrećio top-menadžment talijanskih banaka, čije su dionice jučer padale na tržištima, ali Zaba, čija je dionica jučer ujutro čak i rasla, kao i PBZ, i dalje su čvrsto u vrhu hrvatskog, solidno zdravog, bankarskog sustava.
No, ono što jest problem za eurozonu, a onda i za Europsku uniju u cijelosti, pa posljedično i za Hrvatsku kao najmlađu i fragilnu članicu, opći je osjećaj nesigurnosti zbog rastućeg populizma u velikim, temeljnim članicama EU.
Nakon referenduma o Brexitu, čiji je rezultat iznenadio čak i same zagovornike britanske nezavisnosti, sada se s priličnim strahom čekaju izbori u Francuskoj koja bi, dođe li sljedeće godine u svibnju na vlast Marine Le Pen, što se više ne smatra nemogućim, mogla pokrenuti proces francuskog napuštanja Unije ili barem eurozone. Padne li nakon toga u listopadu i Angela Merkel, današnji koncept EU doista bi mogao biti ugrožen. Austrijski izbori u nedjelju pokazali su nam, međutim, da se crna predviđanja ne moraju uvijek ispuniti.
Renzijev referendum, uostalom, nije podržao ni Romano Prodi, profesor ekonomije na sveučilištu u Bologni, dvokratni talijanski premijer (kao predstavnik lijevog centra) i bivši predsjednik Europske komisije, čovjek kojega se sasvim sigurno ne može opisati kao euroskeptika, a ni ekonomskog analfabeta.