Baš to što svi važni kažu da je sve OK znači da je situacija ozbiljna, budu li populisti još jači, pitanje je vremena kad će stvari postati neodržive
Iako se veći dio odgovornih europskih političara jučer jako trudio uvjeriti europsku javnost kako uvjerljivi poraz koncepta Mattea Renzija na nedjeljnom referendumu neće imati nikakve bitne posljedice po Italiju i posljedično budućnost Europske unije i eurozone, upravo taj “konstruktivizam” upućuje na izuzetnu razinu zabrinutosti. Ne bi njemački ministar financija Wolfgang Schäuble nonšalantno rekao reporterima kako nema smisla za razgovor o krizi u Europi jer “...Talijani imaju puno iskustva u ovakvim situacijama...” da ta situacija nije, ponovimo, zaista ozbiljna. Teško je, naime, ne primijetiti veliku dozu cinizma u Schäubleovim riječima. Poznato je da je on gorljiv protivnik prevladavajućeg stava oficijelne talijanske politike o rješenjima u fiskalnoj i monetarnoj politici, ali sada ni njemu nije preostalo ništa drugo nego nadati se kako se neće dogoditi ništa jako loše.
U čemu je sistemski značaj Renzijeva poraza na referendumu, za koji mnogi smatraju da ga nije niti trebao inicirati?
Poruka Renzijeva poraza samo je jedna: referendum je zapravo bio lakmus-papir koji je pokazao da čak ni blaga administrativna reforma u Italiji ne može proći ako se sudari s kombinacijom populizma i nedostatkom volje za promjene. To što je nakon bolnog poraza Renzi maltene plačući izjavio kako “u talijanskoj politici nitko ne pobjeđuje” zapravo je priznanje nemoći jednog očiglednog umješnog političara da promijeni bilo što značajno. I to govori Renzi, čovjek kojega se u odnosu na fiskalno konzervativnije državnike može smatrati južnjačkim populistom. Uostalom, on je javno priznavao da neće realizirati logičnu, nešto radikalniju ekonomsku politiku jer to jednostavno u Italiji nije politički oportuno.
Upravo zbog toga nakon kolapsa referenduma u Italiji posebno je osjetljivo pitanje što je zapravo uopće moguće napraviti u Italiji i ostalim zemljama oboda Europe s izrazitim strukturalnim problemima ako je čak i Renzi s averzijom prema bespotrebnim političkim rizicima pao na otporu reformama?
Odgovor je pomalo zastrašujući: izvjesno je da će Italija otklizati prema još dubljem utjecaju populizma. Konkretno, u Italiji se predviđa rast političkog utjecaja Pokreta pet zvijezda, koji nastupa s izrazito antieuropske platforme. Nije toliko pitanje hoće li Pokret pet zvijezda uskoro, nakon mogućeg uspjeha na izborima, raspisati referendum u kojem će tražiti da Italija napusti EU. S obzirom na to da 68 posto Talijana želi zadržati euro jer su jednostavno svjesni da bi izlazak iz eurozone i povratak na liru značio brzo smanjivanje realne vrijednosti njihovih i dalje relativno visokih realnih plaća i mirovina, ne treba očekivati nikakav brzi Itexit nakon Brexita. Koliko god njihovi ekonomisti gunđali protiv čvrstog eura, obični Talijani (baš kao i Grci) itekako shvaćaju da je zajednička valuta za njih možda posljednje sigurno utočište.
Problem je više dugoročan. Ako u talijanskoj ili drugim europskim politikama još ojačaju pokreti poput Pet zvijezda, pitanje je vremena kada će rastuću političku neizvjesnost financijska tržišta valorizirati kao neodrživu. U tom slučaju moglo bi biti dosta strašno. Euro kao europska valuta (i pretežni dio štednje naših građana) mogao bi lako postati mjera za volatilnost, možda se čak urušiti kao jedan od temelja europskog zajedništva. Isto tako, u slučaju takvog pesimističnog scenarija potpuno je nejasno kakva bi bila sudbina tržišta obveznica. Posebno bi mogli eksplodirati spreadovi na vrijednosnice zemalja i korporacija s periferije Europe. Mi bismo se, kao treći najgori po tom pitanju u Europi, proveli grozno.
Stephen Hawking je jednom prilikom ispričao kako je prije nekoliko godina Gradsko vijeće u talijanskoj Monzi zabranilo vlasnicima ribica da ih drže u okruglim akvarijima jer oni ribicama jako iskrivljuju sliku stvarnosti. To je navelo Hawkinga da se upita kako uopće znamo koliko je zapravo slika stvarnosti iskrivljena. Bez obzira na Hawkingove visokointelektualne dvojbe, možemo reći da je značajni dio talijanskih (i mnogih europskih) birača zatvoren u okrugle akvarije te da ne vide realnost o kojoj im je kroz referendum govorio njihov premijer Matteo Renzi. A on je rekao:
“Italija je vezana uz konzervativizam. Ima političku klasu koja živi u prošlosti i koja nije gradila budućnost. Prošlost je naša snaga, ali riskiramo da postane ruina ako nastavimo hodati s glavama okrenutima unatrag”.