Dubravka Vrgoč: U zadnji tren spašen je festival koji dovodi svjetske predstave

Iako, zbog srezanih financija, u reduciranom obliku, 14. festival svjetskog kazališta (HNK Zagreb, od 9. do 24. rujna) donosi vrijedan uvid u teatarske izazove globalne scene. Umjetnička ravnateljica i selektorica festivala (uz Ivicu Buljana) te intendantica HNK Zagreb Dubravka Vrgoč govori za Jutarnji o značenju ove manifestacije, kao i njezinim poticajnim efektima po zdravlje hrvatskog glumišta.

Još u travnju ste, zbog prepolovljenih sredstava iz Ministarstva kulture, izrazili bojazan da Festivala svjetskog kazališta ove godine neće biti. Kako je došlo do obrata i koliki je budžet recentnog festivalskog izdanja?

- U travnju je jedino bilo izvjesno da će Ministarstvo kulture financirati festival s 200.000 kuna, što svakako nije dostatno za organizaciju bilo kojeg festivala koji bi u svom imenu nosio oznaku svjetskog ili europskog. Tada nam se činilo da Festivala svjetskog kazališta ove godine doista neće biti. Ono što nas je ohrabrilo bile su reakcije nekih gledatelja, i to upravo na drastično smanjivanje sredstava i mogućnost ukidanja festivala. Naime, neki su od njih svoja privatna sredstva uplatili za festival i to nam je bio podstrek da ne odustanemo. Na samom kraju sezone pomogao nam je Grad Zagreb odobrivši za FSK 600.000 kuna, a potom je i Turistička zajednica Zagreba odobrila iznos od 150.000 kuna. Tako je u posljednji trenutak spašen festival koji ove godine broji svoju 14. sezonu.

Kako komentirate zlurada podmetanja da za potrebe festivala trošite resurse svojedobno ZKM-a, a sada HNK Zagreb?

- FSK je u svojoj prvoj godini bio pod Hrvatskim centrom ITI, potom neko vrijeme u djelatnosti nezavisne organizacije, no kako je taj model bio neodrživ, i to prvenstveno zbog nedostatka infrastrukture koja bi podržavala takav festival, Grad Zagreb, kao njegov osnivač, FSK je u programskom i organizacijskom smislu “pripojio” Zagrebačkom kazalištu mladih. Mojim odlaskom u HNK bilo je logično da FSK bude dio programa toga teatra, samim tim što je on naveden u programu s kojim sam prošla na natječaju za intendanticu HNK kao nerazdvojiv dio jednog kazališnog koncepta.

Koji su bili vaši i Buljanovi porivi za pokretanje jednog ovakvog festivala? Tražili ste pandan etabliranom beogradskom BITEF-u ili neki svoj iskustveni put?

- Nismo tražili pandan BITEF-u niti bilo kojem drugom kazališnom festivalu. Činilo nam se da je takav festival, u specifičnim okolnostima u kojima se hrvatski teatar, pa i cijela kultura našla početkom 21. stoljeća, nužno potreban. Naime, tijekom 90-ih godina, u vrijeme Domovinskog rata, naši su gledatelji, ali i kazališni profesionalci bili na neki način isključeni iz ključnih kazališnih tijekova. Posve neupućeni u teatarske preokupacije koje su vladale u svijetu ostajali su bez informacija.

Od vremena kad se Zagreb definira i kao glavni grad nove europske zemlje, javila se potreba za njegovim umještanjem u mrežu onih sredina koje svojoj publici nude vrhunska kazališna djela. Stoga su porivi koji su nas vodili bili ponajprije u želji da profesionalnoj kazališnoj publici, kulturnoj javnosti, kao i najširoj publici predstavimo recentna kazališna ostvarenja iz svijeta te stvorimo ozračje kreativnosti, dijaloga, kulturnih navika.

Danas je FSK prepoznat na kulturnom zemljovidu Europe kao manifestacija donošenja aktualnih hitova i prepoznavanja novih teatarskih tendencija koja poziva u Zagreb moćna redateljska imena što su nepovratno promijenila sliku scenske umjetnosti, dokazane majstore teatra i njihove ponajbolje učenike. U proteklih 13 godina predstavili smo neke od velikih kazališnih umjetnika koji nikada nisu gostovali u nas kao što su Robert Lepage, Luc Bondy, Piotr Fomenko, Reza Gabriadze, Lev Dodin, Krystian Lupa, Eugenio Barba, Thomas Ostermeier, Jan Lauwers, Heiner Goebbels, Christoph Marthaler, Alain Platel, Frank Castorf, Ivo van Hove...

Možete li procijeniti povratne efekte Festivala, kako na publiku tako i na kreatore teatarske scene u nas?

- U tih svojih 13 godina FSK je svakako izmijenio hrvatsko kazalište, kako publiku tako i kazališne umjetnike. Ponudio im je mogućnost usporedbe te postavljanja naših kazališnih vrijednosti u mnogo širi kontekst europskog i svjetskog kazališta. Jer, kao što je poznato, uvijek se zapravo određujemo prema onom Drugome. A to Drugo, u ovom slučaju europsko i svjetsko kazalište, svakako nam je pomoglo da zadržimo svoje specifičnosti, ali da i odgovorimo onim izazovima s kojima je europsko kazalište bilo tijekom posljednjeg desetljeća suočeno. Nekako u tom periodu je i hrvatsko kazalište “izašlo” u svijet, pa se poklopio taj susret našeg i svjetskog teatra, i to u dva smjera, ovdje i vani. Uspostavljen dijalog između hrvatskog i svjetskog teatra čini mi se i najvažnijim u novijoj povijesti našega kazališta.

Ostermeierova verzija “Braka Marije Braun” na otvaranju bit će iznenađenje?

- Da, predstava “Brak Marije Braun” rađena po Fassbinderovu filmu vrlo sugestivno rekonstruira nastanak SR Njemačke te istodobno obračunava i s mitom o utemeljenju kroz sudbinu žene i iscrtanim granicama njezine moći.

Kada će Ostermeier ovdje režirati?

- Nadam se uskoro. Sve ovisi o njegovim rasporedima. Ali, ove sezone u HNK-u režirat će jedan također veliki europski kazališni redatelj Eimuntas Nekrošius. On se hrvatskoj publici predstavio na FSK-u.

Sve tri predstave koje ćemo na FSK-u vidjeti obilježava stanoviti brechtijansko-fassbinderovski štih?

- Na određeni način sve imaju taj štih. Toshiki Okada u “Vremenskom putovanju kroz sobu” istražuje sudbine onih koji su svjedočili potresu u Japanu 2011., ali i njihova posttraumatska vjerovanja u kapitalističkom dobu, dok se Anne-Cécile Vandalem u predstavi “Tuge” bavi odnosom moći i tuge, distancirajući se pri tome od emocionalnih opsesija njezinih junaka narativnim modelom bliskim skandinavskim detektivskim serijama.

Festival je zasigurno zahvalan start u novu sezonu HNK Zagreb. Festivalski triptih ima jako dodirnih dramaturških linija s predstavama koje nas očekuju na matičnoj sceni.

- Nadamo se da ćemo u ovoj sezoni u Drami, uz pomoć tri velika klasična pisca Molièrea, Shakespearea i Čehova te jednog suvremenog domaćeg Mate Matišića, te uz redatelje Eduarda Milera, Janusza Kicu, Polly Findlay i Eimuntasa Nekrošiusa i naše sjajne glumce, gledateljima ponuditi mogućnost da teatar dožive ne samo kao sklonište od turbulentne stvarnosti, već i kao mjesto gdje mogu naći odgovore na aktualna pitanja koja ih muče, makar ih iznalazili i u nekom od prošlih stoljeća.