Lani nam se slučajno dogodio tek skromni rast gospodarstva... Evo što ne valja ako se to ponovi
Zadnjih mjeseci imali smo prilike čuti kako si stranke iz aktualne vlasti pripisuju zasluge za nastavak rasta industrijske proizvodnje i osobne potrošnje te nižeg deficita od očekivanog, dok istodobno stranke iz prethodnog sastava Vlade čine isto i sebi pripisuju zasluge za rast gospodarstva jer nova Vlada praktički nije bila funkcionalna prvih mjeseci.
Nažalost, najbliže istini bilo bi reći da ni jedni ni drugi nemaju posebne zasluge. Hrvatskoj se rast naprosto dogodio, dominantno spletom povoljnih vanjskih okolnosti: baš kao što su, istini za volju, zadnjih godina ti vjetrovi puhali u nama kontra smjeru. Naime, hrvatsko gospodarstvo pati od strukturnih slabosti, a kao mala i otvorena ekonomija, sada i s teretom visokog javnog duga, došli smo u situaciju da praktički ovisimo o vanjskim okolnostima. Nenad Bakić je dao jednu od najboljih usporedbi trenutnog stanja Hrvatske kao “kaića s pentom od 2 konja” koji se otisnuo na pučinu. Nevera je trenutno prošla, sad je bonaca i ako nam nije bitno što smo na začelju kolone jer su nas gotovo svi prestigli, napredovat ćemo polako. No, svaki veći neverin nas može potopiti, stoga je pravo pitanje kako pojačati motor i učiniti brod otpornijim?
Loš odabir
Hrvatska je dugogodišnjim provođenjem loših politika i biranjem laganijeg puta došla u izrazito nezavidnu situaciju. Onaj laganiji put “osiguravanja” rasta gospodarstva povećanom državnom potrošnjom i gradnjom velikih infrastrukturnih projekata iscrpili smo u ciklusu koji je trajao da kraja 2008.; a odbijanjem prilagođavanja novonastalim situacijama i hvatanja u koštac s uzrocima niske konkurentnosti, u periodu 2009. - 2015. udvostručili smo javni dug bez ikakva pozitivnog efekta na rast gospodarstva (upravo suprotno, zabilježili smo veliki kumulativni pad sa 6 godina neprekidne recesije). Isti taj javni dug nam sad ograničava prostor za porezna rasterećenja kojima bismo povratili dio konkurentnosti i osigurali snažniji zamah gospodarstva.
Kako je onda došlo do rasta BDP-a prošle godine od 1,6%? Prvo, treba reći da taj rast nije bio nimalo impresivan: bio je manji čak i od prosjeka EU za 2015. koji je iznosio 2% (i to nakon što su prethodnih godina bilježili rast, a mi pad), a da ne spominjemo zemlje s kojima bismo se trebali uspoređivati poput Češke (+4,5%), Slovenije (+2,9%), Slovačke (+3,6%), Rumunjske (+3,8%) i sl. No, i mali rast je bolji od pada (na koji smo se već praktički privikli) pa da utvrdimo kako je do njega došlo. Da plastičnije približimo brojke, porast BDP-a od 1,6% znači da je u Hrvatskoj stvoreno nešto manje od 5,2 mlrd. kn nove vrijednosti u odnosu na prethodnu godinu (iskazano stalnim cijenama, u cijenama prethodne godine, referentna godina 2010.).
Objašnjenje
Prva stvar koju mnogi analitičari ističu je da je do rasta došlo kao posljedica oporavka inopotražnje tj. rasta izvoza u naše glavne vanjskotrgovinske partnere. Ovo je zapravo samo djelomično točno: izvoz je zbilja rastao, ali je doprinos neto izvoza rastu BDP-a bio značajno manji nego 2014. (u kojoj nismo zabilježili rast!). U 2014. neto doprinos izvoza je bio +4 mlrd. kn, a u 2015. svega +1,3 mlrd. kn.
Kad pogledamo kretanje samo robnog izvoza, stvari postaju jasnije: iako je robni izvoz snažno rastao, zbog visoke uvozne komponentne uvoz je rastao još više (iako u postotku manje) pa je tako neto doprinos robnog izvoza u 2015. bio negativan (-1,8 mlrd. kn), a u 2014. pozitivan (+1,3 mlrd. kn).
Tko sve troši
Dakle, rast BDP-a u Hrvatskoj ne možemo pripisati samo oporavku inopotražnje jer bismo po tome u 2014. umjesto pada zabilježili i veći rast nego 2015.
Rast je zapravo primarno došao od oporavka osobne potrošnje kao najveće sastavnice BDP-a. Dva su ključna elementa koja su omogućila rast potrošnje: 1) pad cijena nafte i općenito deflacija cijena potrošačke košarice koji su povećali raspoloživ dohodak građana (vanjski utjecaj) te 2) rast neto plaća kao posljedica poreznih izmjena. Ovo pod 2) je zbilja nešto što možemo pripisati bivšoj vladajućoj garnituri i što možemo pohvaliti (iako nisam siguran da sam vidio da jednako preuzimaju “zasluge” i za snažan pad potrošnje kućanstava koji se dogodio 2012., kad su odmah po dolasku na vlast suzili porezne razrede tako da se porez po najvišoj stopi od 40%+prirez plaćao na dohotke već iznad 8800 kn, a što je u kombinaciji s dizanjem stope PDV-a snažno utjecalo na pad raspoloživog dohotka). Rast BDP-a je došao i od snažnog porasta turizma (opet dominantno posljedica vanjskih okolnosti jer su nam direktni konkurenti zapali u probleme pa se dio turista preusmjerio u RH). Isti je evidentiran kroz porast izvoza usluga, ali rezultat dobre zarade od turizma je indirektno bio vidljiv kroz ubrzanje potrošnje i rast investicija u mjesecima nakon turističke sezone.
Posljednja sastavnica BDP-a koja je pogurala rast gospodarstva je porast investicija. Ovo je rezultat snažnijeg integriranja hrvatskog gospodarstva u ekonomske tokove EU i sposobnost privatnog sektora da iskoristi nove tržišne prigode (što je najbolje vidljivo kroz rast industrijske proizvodnje i rješavanje zaliha). Većina nabrojanih čimbenika koji vuku hrvatsko gospodarstvo u pozitivan teritorij nastavit će se i sljedećih nekoliko kvartala. Doprinos neto izvoza rastu BDP-a vjerojatno će iščeznuti povećanjem potrošnje, ali to će se anulirati rastom investicija zbog boljeg povlačenja sredstava iz EU fondova. Ove godine se, stoga, može očekivati rast nešto veći od 2% na godišnjoj razini. Hrvatskoj je to nedovoljno, naročito nakon tako dugo vremena provedenog u recesiji, a nisku bazu u odnosu na ostatak zemalja razvijene Europe, što bi nam u teoriji trebalo omogućiti lakše ostvarenje viših stopa rasta, da ne spominjemo.
Opet reforme
Jedini put izlaska iz ove situacije je provođenje strukturnih reformi. Kako nijedna Vlada to nije napravila, tako im ne možemo niti pripisati zasluge za prethodni i predstojeći sitni rast koji se događa spletom povoljnih okolnosti po nas. No, možemo ih smatrati odgovornima za svaki pad standarda uvjetovan neprovođenjem reformi koje bi vodile zdravijem i otpornijem gospodarstvu, a za što imaju mandat.
Bez potrebnih reformi, Hrvatska će i dalje biti nekonkurentna zemlja s kreditnim rejtingom razinu ili dvije ispod investicijskog: zemlja koja će u dobrim vremenima prosperirati sporije od drugih, a u turbulentnim visjeti na rubu bankrota.
*autor je ekonomski analitičar