KAKO JE SPLITSKI KLUB SAČUVAO PONOS U RATNIM GODINAMA Na obnoviteljskoj skupštini Hajduka 1944. - Lijepa naša i Randolph Churchill

Hajduk je odbio ponudu fašističkih vlasti da uz povoljne materijalne uvjete kao što je gradnja novog stadiona, igranje u talijanskoj A ligi, putovanje zrakoplovom na sve utakmice prvenstva, izdašne nagrade igračima u lirama, nastavi djelovati pod imenom SC Spalato.

Na skupštini kluba 13. srpnja 1941. jedan od osnivača, Fabjan Kaliterna, raspustio je Hajduk. Pokali, rekviziti i ostala imovina kluba bili su pohranjeni po privatnim kućama. Rješenjem guvernera Dalmacije Giuseppea Bastianinija i prefekta splitske pokrajine Paola Zerbinija od 19. srpnja 1941. klubovi koji nisu željeli obući talijanske odore i koji nisu bili u Fašističkoj stranci proglašeni su nezakonitim iako su praktički Hajduk i ostali klubovi već bili raspušteni. Ta je odreba objavljena 1. kolovoza 1941. u Službenom listu Namjesništva Dalmacije u Zadru.

Vlasti NDH, odnosno “Povjerenik za cjelokupni šport u NDH” Miško Zebić donio je u lipnju 1941. godine odluku, odnosno nalog, da niti jedan klub na području NDH ne može primiti u svoje članstvo “igrača bratskog H.Š.K. Hajduka u Splitu” (...)

Uskrsnuće

Kapitulacijom Kraljevine Italije 8. rujna 1943., u Split su ušli partizani i zadržali se u gradu osamnaest dana. Dana 26. rujna 1943. nakon što su se njemačke snage probile u Split, Dalmacija je pripojena, odnosno vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kapitulacijom Italije očekivala se obnova Hajduka. U tisku NDH je isticano da je Split kolijevka hrvatskoga nogometa te je o tome pisano: “Poslije više od dvie godine neigranja, kad klub stvarno više nije postojao, jer su se igrači raštrkali kojekuda, doživio je Hajduk proslavljeni ‘majstor s mora’ svoje uzkrsnuće. Ta će viest radostno odjeknuti u hrvatskoj športskoj javnosti, a posebno kod bodritelja ‘biele’ momčadi, kojih je bio veliki broj ne samo u dalmatinskoj Hrvatskoj, nego po čitavoj domovini, jer je Hajduk uz Građanski najomiljelija naša nogometna momčad.

Ponovno nastupanje Hajduka doniet će ogromnih koristi hrvatskom športu. Imat ćemo još jedan klub neosporno velike, europske vriednosti, klub, koji raspolaže sve samim izvrstnim, izgrađenim igračima, koji ima slavnu prošlost i dobar glas i u inozemstvu. A koliku će živost i zanimljivost unieti sudjelovanje ‘bielih’ u prvenstvu države. (...) Hajduk će sada opet igrati u kolu hrvatskih nogometnih klubova”.

Početkom studenoga 1943. u prostorijama zagrebačkoga Građanskoga pred velikim brojem članstva i prijatelja održan je sastanak odbora splitskog Hajduka koji je imao zadaću da pretrese pitanja u vezi s obnovom kluba. Naime, isticano je kako su Talijani u cijelom Splitu, a tako i Hajduku u svakom pogledu nanijeli veliko zlo. Osim toga, Hajdukovo igralište bilo je u ruševnom stanju, trebalo je popraviti tribine koje su se nakrivile i sve početi ispočetka. Sastanku su nazočile vodeće osobe nogometnoga sporta u NDH. Predsjednik odbora Hajduka Frane Peričić pozdravio je nazočne, a zatim je predsjednik Građanskoga Slavko Prevendar kao domaćin pozdravio članove Hajduka i izrazio u ime Građanskoga radost što se obnavlja “naš proslavljeni Majstor s mora Hajduk”.

Prevendar je uručio Hajduku dresove za cijelu momčad i obećao daljnju pomoć. U ime HAŠK-a splitski klub je pozdravio dr. Župančić i predložio igranje turnira u korist Hajduka što je s odobrenjem prihvaćeno. Predsjednik HNS-a Petek je naglasio da Hajduk nikad nije bio brisan iz popisa klubova HNS-a nego se uvijek vodio kao njegov član. Petek je u ime HNS-a darovao Hajduku pomoć od 20.000 kuna i obećao da će Savez pribaviti Hajduku i lopte. Zatim je počela “sabirna djelatnost pomoći te su na licu mjesta sakupljene liepe svote”. (...) Naime, dio Hajdukovih igrača prebacivao se na partizansko područje tijekom druge i treće godine rata, kao i nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine. Prema podacima pojedinih autora, iz Hajduka su igrači i ranije odlazili u partizane, te se o obnovi Hajduka govorilo još 1943. u Livnu. Hajdukov igrač, pravnik i partizanski oficir Šime Poduje predložio je ujesen 1943. da se Hajduk obnovi na oslobođenom području.

 

Tako je momčad Hajduka sastavljena od braće Matošić i drugih nogometaša počela opet igrati nogomet već krajem 1943. godine na otoku Hvaru. Međutim, prebacivanje veće skupine igrača i uprave kluba zbilo se u proljeće 1944. godine. Naime, zbog ratne i političke situacije obnova Hajduka u NDH postala je sve teže ostvariva i u takvim okolnostima momčad splitskoga kluba je 20. travnja 1944. pobjegla u partizane. Redarstvene vlasti Nezavisne Države Hrvatske su izvijestile da je dana 20. travnja 1944. odbjeglo u partizane više članova Hajduk iz Splita i to sljedeći nogometaši: Bartul Čulić, Leo Lemešić, Ivo Alujević, zvani “Patak”, Branko Bakotić, Luštica, Miljenko Batinić, Miljenko Krstulović, Petar Brkljača, Krstulović, brat Miljenka i Ljubo Benčić, trener. Župska redarstvena oblast Split je povodom njihova bijega uhvatila članove njihove obitelj kao taoce, ukupno je uhićena 21 osoba.

Povijesni grb

Na dan zaštitnika grada Splita sv. Dujma klub je obnovljen, osnivačka skupština obnovljenog Hrvatskog sportskog kluba Hajduka održana je na Visu 7. (neki spominju 6. svibnja, nap. D.K.) svibnja 1944. i počela je izvođenjem hrvatske himne “Lijepa naša”. Suprotno tvrdnjama nekih istraživača, splitski klub je obnovljen kao Hrvatski sportski klub Hajduk sa svojim povijesnim hrvatskim grbom, a ne kao Hajduk-NOVJ. Skupština je održana u nazočnosti predstavnika savezničkih misija, među kojima je bio i Randolph Churchill, sin tadašnjeg britanskog premijera Winstona Churchilla. Prvu utakmicu na Visu Hajduk je odigrao 13. svibnja 1944. protiv Queen’s Regiment momčadi britanske vojske u kojoj je pobijedio rezultatom 7:1.

Na tom susretu nije se mogao pronaći sudac, pa je utakmicu sudio igrač Hajduka Leo Lemešić koji je kasnije nakon igračke karijere imao vrlo uspješnu karijeru nogometnog suca. Veliku afirmaciju Hajduk doživljava u susretima s jakom momčadi britanske Osme armije, u kojoj je igrala nekolicina profesionalaca, a neki su bili i reprezentativci Engleske, Škotske, Walesa i Irske. Pred velikim brojem gledatelja među kojima su se nalazili i mnogi ranjeni pripadnici jugoslavenske partizanske vojske, Hajduk je 18. lipnja 1944. u Bariju pobijedio momčad Osme armije rezultatom 3:2, a Frane Matošić je postigao zgoditak u posljednjoj minuti utakmice.