MILJENKO JERGOVIĆ O IZLOŽBI IVANA MEŠTROVIĆA U NARODNOM MUZEJU U BEOGRADU Meštrovićev Vidovdanski ciklus mahnita je vlaška secesija

SUBOTNJA MATINEJA - Izložba Ivana Meštrovića u Narodnom muzeju u Beogradu inspirativna je i važna za dvije kulture, hrvatsku i srpsku, ali i za obostrano neželjenu, zajedničku jugoslavensku tradiciju

Zahvaljujući geniju zaostroškog fratra Andrije Kačića Miošića i njegova “Razgovora ugodnog naroda slovinskoga” iz 1756. (ili 1759, kad izlazi drugo i konačno, znatno prošireno izdanje), najvećega dalmatinskog bestselera svih vremena, teme Kosova, Kosovske bitke, Kraljevića Marka, mitske srednjovjekovne Srbije, a onda i svetoga Save (“Četvrti je ruža izabrana/od kolina Nemanić Stipana,/slovinskoga kralja i cesara,/od istočni strana gospodara, // po imenu kaluđere Sava,/kruna, dika, poštenje i slava/slovinskoga puka i naroda…”), ne samo da su u temeljima sveukupne hrvatske književnosti, nego i hrvatskoga narodnog pamćenja, hrvatskoga duha i imaginarija, hrvatske prozodije, stila i načina mišljenja, kako u onodobnih pjesnika, tako i u njihove glavne publike, nepismenih dalmatinskih, ličkih i hercegovačkih seljaka.

Zahvaljujući prvenstveno njemu, Andriji Kačiću Miošiću, Ivan Meštrović mogao je srpske narodne junake, a onda i cjelokupnu srpsku mitologiju, doživjeti kao svoju vlastitu, i po njoj zamisliti, a dijelom i stvoriti, Vidovdanski ciklus koji je, dijelom, slika srpske narodne i državne mitologije, a dijelom slika Meštrovićeva djetinjstva i onog silnog deseteračkog, guslarskog bogatstva naslijeđenog i potaknutog Kačićevim radom. Skulpture iz Vidovdanskog ciklusa u svakom su trenutku i jedno, i drugo, velika državna, državotvorna i od države sponzorirana naracija, i velika evokacija djetinjeg svijeta i načina na koji mitski Kačićev imaginarij pokreće i oblikuje djetinju svijest. I onda se, nakon svega, u trenutku o istom poslu nađu velikodržavna i djetinja okrutnost. Ali to je priča do koje bi tek trebalo doći.

Ponovno otvaranje beogradskoga Narodnog muzeja, nakon godina i godina renoviranja, upriličeno je, bezbeli, na Vidovdan, godine prošle, 2019. Ali mimo kiča u odabranom datumu, trebao je to biti, po mnogo čemu, veliki i silno značajan kulturni događaj ne samo za Srbe, nego i za sve okolne narode, Hrvate pogotovu. Šest mjeseci po otvorenju muzeja, na drugom je katu, u jednoj od dvorana, priređena izložba Ivana Meštrovića, iz dijela radova koji su u vlasništvu Narodnog muzeja, i otvorena uz veliku pompu i interes kulturne i političke javnosti te predgovornika najvišeg ranga (profesor Darko Tanasković, islamolog i orijentalist, veleposlanik Srbije pri UNESCO-u). Ali, naravno, bez prisutnosti hrvatskih diplomata u Beogradu. Izložba nije notirana, a kamoli ozbiljnije popraćena u zagrebačkim medijima, na televiziji ili u novinama. Da je otvorena, moglo se znati samo iz nekih reakcija na desnim, nacionalšovinističkim portalima, gdje je reklo da Srbi svojataju, pojugoslavenčuju, kradu Meštrovića.

Razlozi ovakvom neraspoloženju postaju jasni svakome tko nas poznaje, samo da još obiđe i izložbu. Osim što bi naši željeli da Srbi prešućuju Hrvate onako kako oni prešućuju Srbe, pa ne shvaćaju da to tako ne može, jer ako je prešućivanje u skladu s hrvatskom nacionalnom strategijom, nije sa srpskom nacionalnom strategijom, naši bi nekako htjeli i to da se i o samom Ivanu Meštroviću zna samo ono što je u skladu s idealiziranom slikom idealnog Hrvata iz 1991. ili 2019. A u takvu se sliku osim Meštrovića ne uklapaju ni Andrija Kačić Miošić, ni hrvatska književna i pučka tradicija, a vjerojatno ni hrvatska kultura, općenito.

Okosnicu ove izložbe predstavljaju radovi koji su nastajali prije Velikog rata, među koje, osim skulptura iz Vidovdanskog ciklusa, spadaju Meštrovićevi portreti srpskih političara Nikole Pašića i Milenka Vesnića te kralja Petra Prvog Karađorđevića, kojeg portretira i vaja 1904, godinu po Petrovu ustoličenju, kada se, na neki način, zaljubljuje u kralja, “bio mi je i kao tip, fizionomijom, nekako familijaran i kao neki čovjek iz moga kraja, kao da si nekog starijeg Zagorca presvukao u uniformu”, i prema kojem osjeća gotovo fizičku nježnost, “da bi ga bio najvolio tada zagrliti i poljubiti…”

Od 1904. započinje njegova suradnja sa srpskim vlastima i karađorđevićevskim dvorom, koja će u izmijenjenim okolnostima, te uz stanovito redefiniranje sentimenata, potrajati sve do 6. travnja 1941, kada s prvim bombama na Beograd zauvijek nestaje karađorđevićevske Jugoslavije i njezine dinastije. U tom je vremenu Ivan Meštrović bio ne samo najvažniji umjetnik te države i te dinastije, nego općenito najvažnija nepolitička figura u stvaranju velikog narativa, mita i legende o kraljevini Jugoslaviji.

 

No, ti radovi, biste i portreti srpske državne elite, rađeni po narudžbi i za potrebe dvora, neusporedivo su manje upečatljivi od onih drugih. Općenito, promatrač će, obilazeći ovu neobičnu i vrlo izazovnu izložbu, pomisliti da je Meštrović bio mnogo bolji portretist mitskih i fikcionalnih osoba, ili onih čije je fizionomije trebao rekonstruirati na osnovu jedne fotografije i niza književnih djela, nego živih ljudi koji su mu pozirali. Žive kao da nije poznavao, ili kao da je od njih zazirao.

Međutim, glava Miloša Obilića, golema i strašna, koja se nadvije nad tebe čim stupiš u dvoranu, djeluje moćno poput sna u djetinjstvu, noćne more, bajke i Kačićeva guslarskog deseterca. Prolaze te trnci, uzalud se na sve načine pokušavaš oduprijeti, pa, onako kukavički, prizivaš Krležu da te obrani, i njegovu “Hrvatsku književnu laž”, kao najotrovniji protumeštrovićevski manifest koji se da zamisliti, ali uzalud ti je, jer pred živom Obilićevom glavom, nastalom iz glave Meštrovićeve, nemoguće je ugasiti struju, poništiti trnce, i to upravo zato što je riječ o upravo genijalnom spoju nečega što je otrovno kolektivističko, kao što je narodna i državotvorna srpska i jugoslavenska epika, i nečega što je posve individualno, dječje i djetinje, sačinjeno od sna i od načina na koji dijete sebi predstavlja kosovskog junaka. I to ne bilo koje dijete, nego ono iz Otavica, dok mu njegov zavičajni guslar gusla Kačićeve deseterce.

Vidovdanski ciklus mahnita je vlaška secesija, koja često prelazi granicu karikature. I u toj iskarikiranosti, u tim namrgođenim, smračenim čelima, u sutjeskama muških bora, u brcima Kraljevića Marka, u čeonoj kosti i jagodicama Srđe Zlopogleđe, genijalnost je Meštrovićeva, i ono što nadraste i transcendira kiparski način i zanat, i biva nematerijalno prisutno u našemu iskustvu, u pamćenju i u snovima. Ivan Meštrović izdanak je deseteračke kulture, i on je u drugom mediju epski deseterac doveo do kraja.

I onda ti biva jasno zašto ga je Krleža tako gnjevno otpisao, zašto su mu trebale onako gromke i teške riječi za Meštrovića, i zašto je hrvatsku književnu laž, u kojoj parazitira bezbroj hrvatskih književnih lažova i lažljivaca, istovremeno uosobljavao i metaforizirao kroz Ivana Meštrovića i njegovo vidovdansko djelo. Pa kaže: “oni sami propovijedaju isto tako jezuitsku emfazu i bijesne gestove Meštrovićevog Srđe Zlopogleđe” i “neimari novog, mramornog Vidovdanskog Misterija obnemogli su beletristi”, i onda, suprotstavljajući im sebe, ali u prvom licu množine, koje nije ni carski, ni komesarski plural, nego je tek parabola vječne Krležine samoće: “Ne obmanjujmo se dakle otrovima koji se isparuju iz književne grobnice pod našim nogama.

Nismo ni mrtve mumije ni prazne glave, nismo mi uskrsle mrtvačke utvare vjerujuće u dogme religioznih tradicija i nećemo mi da stiliziramo jednu dekorativnu laž u Meštrovićevu Sfingu, pred kojom danas naš književni plebs kleči, paleći tamjan i metanišući joj u desetercima.” I tu ga je uvrijedio najgore, ali ne s uskrslim mrtvačkim utvarama i s dogmama religioznih tradicija, nego s jednom dekorativnom laži, kojom je otpisao i opisao Meštrovićev Vidovdanski ciklus, i taj veličanstveni, utopistički i uzaludni pokušaj da se od vlastitih djetinjih vizija i mora podigne spomenik jednoj državi i naciji, koju su navalili da izmišljaju, svaki iz svoje glave i svaki iz svoje strepnje i nade, regent Aleksandar, čika Perin sin, i Meštrović, regentov veliki kipar.

Krleža ga je morao mrziti, jer on za takve opasne djetinjarije nije davao ni pet para. Što, opet, nipošto ne mora značiti da u njih nije itekako vjerovao. I da ga, da je evo sad tu, ne bi prolazili trnci pred Obilićevom glavom, Srđom Zlopogleđom i reljefom Kosovke djevojke. Samo što bi on i na vlastite trnce reagirao gnjevno, umjesto da im se, kao evo ja, kao evo neka seoska nevjesta, slobodno prepušta, sve padajući u nesvijest pred ovim čudom.

Na beogradskoj izložbi prvi put sam uživo vidio fragmente ogromnog arhitektonsko-skulptorskog djela, koje, na žalost moju, nikad nije ostvareno. A nije, barem iz dva (jugoslavenska) razloga: srpskog javašluka i lijenosti, i hrvatskoga gnjeva i jala. A možda i iz posve razumnog straha od megalomanije i grandomanije.

Drvena maketa Vidovdanskog hrama, koju je Meštrović izradio 1912, izložena je i prvi put publici pokazana 1915. u londonskom Victoria & Albert muzeju. Pokušajte čista srca zamisliti to ludilo vijeka: dok se srpska vojska pred austrougarskim, njemačkim i bugarskim naletima sprema na povlačenje preko Albanije, dok narod gladuje, a društvena zajednica se raspada, vlada financira izložbu jednoga hrvatskog kipara, na kojoj se najavljuje buduća izgradnja goleme građevine unutar koje će biti izvajana, oblikovana, imaginirana cjelokupna junačka prošlost i povijest Srba, koja u tom trenutku predstavlja živu kulturnu baštinu svih južnih Slavena. I da, u tom trenutku, za vrijeme te izložbe, u austrougarskim jedinicama koje napadaju Srbiju bore se, između ostalih, i Meštrovićevi sunarodnici, Hrvati. Njegov genijalni menadžer tada je Dimitrije Mitrinović, koji ne samo da umije iskamčiti novce od Pašićeve vlade za svaku Meštrovićevu ludost, nego najbolje zna ispričati njegovu veliku priču.

Sačuvan je plakat za tu izložbu u Viktoria & Albert muzeju: savršeni art nouveau, sa Srđom Zlopogleđom i s natpisom u secesijskom slogu: “Exhibition of Ivan Meštrović the Southern Slav Sculptor”. Ali vratimo se na čas na pitanje zašto žalim što Vidovdanski hram nije podignut. Dva su razloga, i oba se svode na estetsku znatiželju. Volio bih vidjeti kako bi sve to izgledalo. I volio bih čitati što bi sve Krleža o tome pisao.

Naravno, jasno je što je zapravo stajalo iza Krležina gnjeva: otpor prema svakom obliku jugoslavenskog unitarizma. Obojica hrvatskih velikana su bili Jugoslaveni. Samo što je Krležino jugoslavenstvo uključivalo i njegovo hrvatstvo, dok je Meštrović u vremenima svog jugoslavenstva bio ravnodušan prema hrvatstvu, misleći da je sve to jedno isto. Zato je Krleža do kraja života mogao ostati i Hrvat i Jugoslaven, a Meštrović je morao prestati da bude Jugoslaven da bi ponovo postao Hrvat. I onda je bilo isključivi Hrvat, kao što je prethodno bio isključivi Jugoslaven.

Tu, međutim, počinju hrvatski problemi s obojicom. Meštrovića kada danas u Zagrebu ekskluziviziraju, onda naprosto prešućuju većinu onog što je Meštrović bio i što je radio do 1941, a Krležu kada ekskluziviziraju, onda ga izbjeljuju u varikini, ne bi li sa njega sišlo njegovo cjeloživotno jugoslavenstvo, zajedno s komunizmom. Samo što nije izmišljena varikina koja s Krleže zajedno s jugoslavenstvom i komunizmom ne bi izbijelila i njegovo hrvatstvo. Stoga je službujućim Hrvatima donekle, ali samo donekle, jednostavnije s Meštrovićevim, nego s Krležinim identitetima.

Za Meštrovića je karakteristično da se njegovi radovi apliciraju na banknote i druge službene papire, kako u Jugoslaviji, tako i u samostalnoj Hrvatskoj. No, dok se na jugoslavenskoj novčanici od 5000 dinara, koja će po denominaciji valute postati novčanica od 50 dinara, nalazi “Kosovka djevojka”, na hrvatskoj se putovnici, u vodenom žigu, na petoj stranici, ocrtava njegova “Povijest Hrvata”, koja, međutim, izvorno baš i nije “Povijest Hrvata”, nego je kipareva mati Marta. I nju gledamo na ovoj izložbi, lijepu i skladnu, nimalo ogromnu, 179 x 146 x 96 centimetara veliku.

Prije pet godina, nakon proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, s kninske je tvrđave zagrmila Josipa Rimac, da će se od Beograda tražiti službeni povrat “Povijesti Hrvata”. Nakon toga je, međutim, marni arhivar predočio račun kojim se dokazuje da je kralj Aleksandar i ovu skulpturu pošteno platio kiparu, istina pod nazivom “Zagorkinja”, ali uz priložen opis i fotografiju. Tako je ostalo, a sva je prilika da će i ostati, da se na hrvatskoj putovnici nalazi jedna beogradska umjetnina. Dobro je da to i dalje kvari raspoloženja.

Izložba Meštrovićeva u Narodnom muzeju u Beogradu otvorena je do početka veljače, pa izvolite. U muzejskom dućanu mogu se kupiti i lijepi platneni cekeri s ćiriličnim natpisom: Ivan Meštrović.