TUĐMANOVA NAJVEĆA NEPRIZNATA POBJEDA 'Mirna reintegracija koju je osmislio predsjednik bila je bitka dobivena razumom, a ne oružjem'
VAŽAN I SLOŽENI POTHVAT - Mnogim ključnim akterima mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (procesa povratka okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak RH, u razdoblju 1996.-1998.) ni danas nije dokraja jasno zašto se taj, za sudbinu, cjelovitost i opstanak Hrvatske izvanredno važni i kompleksni (a usto i vrlo uspješan i sjajno izveden) politički pothvat, iza kojega je osobno stajao predsjednik RH Franjo Tuđman, zajedno sa svojim najbližim suradnicima, znatnim dijelom prešućuje, minorizira i marginalizira - gotovo kao da se nikada nije ni dogodio. Ili možda bolje rečeno: kao da bi bilo bolje da se nikada nije dogodio (takvim, mirnim, tj. nevojnim putem).
Mnogim ključnim akterima mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja (procesa povratka okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavno-pravni poredak RH, u razdoblju 1996.-1998.) ni danas nije dokraja jasno zašto se taj, za sudbinu, cjelovitost i opstanak Hrvatske izvanredno važni i kompleksni (a usto i vrlo uspješan i sjajno izveden) politički pothvat, iza kojega je osobno stajao predsjednik RH Franjo Tuđman, zajedno sa svojim najbližim suradnicima, znatnim dijelom prešućuje, minorizira i marginalizira - gotovo kao da se nikada nije ni dogodio. Ili možda bolje rečeno: kao da bi bilo bolje da se nikada nije dogodio (takvim, mirnim, tj. nevojnim putem).
Među ostalima, razgovarao sam s Joškom Morićem, u ono (post)ratno vrijeme pomoćnikom ministra unutarnjih poslova (Ivana Penića), koji je u procesu mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja operativno provodio uspostavu tzv. prijelazne policije. Sastali smo se u njegovu uredu u Zagrebačkom holdingu (radi u Službi za potporu Upravi ZG-holdinga), gdje mi je rekao, s vidljivim prizvucima razočaranja:
- Zanimljiva je sudbina te “vražje” reintegracije. Nema, ni danas, nijedne prave revalorizacije onoga što smo mi tom reintegracijom zapravo učinili. Za razliku od vojnih operacija “Bljeska” i “Oluje”, koje s punim pravom i razlogom treba i obilježavati i slaviti, mirna reintegracija je pobjeda razumom. Nikada mi nije bilo jasno zašto je pobjeda razumom lošija ili manje važna od pobjede oružjem. To naprosto nije prirodno, a nije ni normalno, a kada to stavite u međunarodni kontekst, onda izgleda još nenormalnije. Naime, UNTAES, Prijelazna uprava UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, osnovana Rezolucijom Vijeća sigurnosti br. 1037 od 15. siječnja 1996., koja je bila početak mirne reintegracije, jedina je uspješna mirovna operacija u povijesti UN-a. Sve druge mirovne operacije u najboljem su slučaju završavale zamrzavanjem, tj. nerješavanjem sukoba, poput, primjerice, one u Cipru. Samo je mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja završila okončavanjem sukoba.
Morić je malo zastao, a zatim nastavio:
- U međuvremenu, Republika Hrvatska je postala članica i UN-a, i NATO-a, i Europske unije - svih tih globalnih geopolitičkih saveza u kojima se konflikt nastoji riješiti razumom, a ne oružjem. A mi smo jedina njihova članica koja ima svoje konkretno iskustvo rješavanja sukoba razumom. I umjesto da to “izvozimo” i valoriziramo, mi to prešućujemo i čak zbog toga kao da imamo neku vrstu kompleksa manje vrijednosti. Vidite, kad je predsjednik Tuđman došao, 8. lipnja 1997., “Vlakom mira” u Vukovar, on je na onoj izbušenoj, razrušenoj vukovarskoj željezničkoj postaji rekao, s govornice, onu znamenitu i toliko puta citiranu rečenicu: “Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi, niti je želio.” Upravo je to bila nit vodilja mirne reintegracije. Pobjednik može društveno i politički valorizirati pobjedu samo ako samouvjereno pruži ruku pobijeđenome - ne želeći mu pritom oprostititi neoprostivo, kao što su ratni zločini. Kad bi predsjednik Tuđman vidio ovo što se danas događa u Vukovaru i oko njega, sigurno bi se okretao u grobu. Međutim, da je on danas predsjednik države, svega ovoga u Vukovaru sigurno ne bi ni bilo! Ne bismo imali međuetničke sukobe. Apsolutno sam u to uvjeren. I svi bi mu pljeskali... Ali tako je to: državnik razumije stvari, a ostali su kalkulanti.
Joško Morić je osobito razočaran time što se o mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja danas ne uči u školama, na satovima povijesti posvećenima najnovijoj hrvatskoj povijesti i Domovinskom ratu, što mi je posvjedočio i svojim osobnim primjerom, odnosno primjerom iz svoje vlastite obitelji. Rekao mi je:
- Moje dvije kćeri znaju puno toga o mirnoj reintegraciji samo zato što su imale priliku slušati svoje roditelje, tj. mene i moju suprugu. Tijekom svoje misije u Podunavlju, živio sam, zajedno sa svojom suprugom, na 6. katu hotela za samce u Borovu. A kćerkice smo ostavili kod djeda i bake u Zagrebu. I onda smo im, kad je sve to završilio, pričali, kao svojoj djeci, iskustvo mirne reintegracije. I, zahvaljujući tome, one danas o tome puno znaju. Međutim, u njihovim osnovnim školama, u gimnazijama i na fakultetima o mirnoj ih integraciji nisu učili ništa. I danas se, evo, pitam zašto je pobjeda razumom lošija od pobjede oružjem. Mislim da je to paradoksalno.
Određeno razočaranje i gorčinu, u razgovoru sa mnom, nije prikrivao ni Ivica Vrkić, koji je u procesu mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja obnašao vrlo važnu i odgovornu dužnost predstojnika Vladina Ureda privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu. Na moje pitanje zašto se o mirnoj reintegraciji danas razmjerno malo i šturo govori odgovorio mi je bez ikakve zadrške:
- Zato što su u njoj najmanje sudjelovali oni koji su bili na vlasti. Ismijavali su mirnu reintegraciju, pa i mene osobno - i tadašnji predsjednik Hrvatskoga Sabora i neki članovi Vlade. A onda su, kad je reintegracija završila, dobili visoka odlikovanja. To su ljudi koji nemaju pojma o reintegraciji. Govorili su da neće dolaziti u to područje sve dok je tamo ijedan Srbin.
Na moju primjedbu da je u hrvatsko Podunavlje i u grad Vukovar došao i sam predsjednik Tuđman - i to ne samo onim spektakularnim “Vlakom mira”, u lipnju 1997., nego i (mnogo) ranije, u jednoj čisto radnoj, u medijima puno skromnije popraćenoj prigodi, 3. prosinca 1996. - Vrkić mi je odgovorio:
- Predsjednik Tuđman je jedini čovjek koji je strateški razumio sve što sam ja u Podunavlju radio. On je uvijek ukazivao na to da ja imam razumijevanja za srpsku zajednicu. Primjerice, da me nije poslušao i da nije zabranio da se preko noći podigne spomenik “Hrvatski vojnik na konju”, “Vlak mira” nikada ne bi došao u Vukovar. Taj su mu spomenik predlagali neki od njegovih savjetnika. To je trebala biti poruka da smo to područje osvojili pobjedom preko noći - a to nije bilo učinjeno vojnom pobjedom, nego mirnom reintegracijom. Mogu vam još reći da je u “Vlaku mira” za mene bilo jedva mjesta u zadnjem vagonu, a ja sam zapravo sve odradio. Kompozicija vlaka sastojala se od 21 vagona, a mene su stavili u zadnji. Puno sam, kao što vidite, ogorčen, no bilo mi je kudikamo važnije da vlak uđe u Vukovar nego gdje ću ja sjediti. Bitno je da je reintegracija uspjela.
Nije, inače, nikakva tajna - postoji o tome nekoliko verzija i tumačenja, i službenih i manje službenih - da je i hrvatsko Podunavlje trebalo biti osvojeno i pripojeno ostatku Hrvatske na vojni način, po uzoru na operacije “Bljesak” i “Oluja”, kojima su oslobođena sva ostala okupirana područja u Hrvatskoj. Ratni plan njegova oslobađanja bio je već napravljen i do najsitnijeg detalja razrađen, ali je onda, takoreći, u zadnji trenutak došlo do velikog, iznenadnog preokreta. O tome mi je posvjedočio ondašnji pomoćnik, nešto kasnije i zamjenik, načelnika Glavnog stožera OS RH (generala Zvonimira Červenka), danas predsjednik Hrvatskoga generalskog zbora, general Pavao Miljavac. Rekao mi je:
- Nakon “Oluje” ozbiljno se razmišljalo o vojnom rješenju oslobađanja istočne Slavonije, s Baranjom. Jer, uza sve napore i predsjednika Tuđmana i Vlade RH, kao i UNPROFOR-a, stvari se u tom dijelu Hrvatske nisu micale s mrtve točke. Vojnu operaciju oslobađanja hrvatskoga Podunavlja napravio je tim hrvatskih generala u kojemu smo bili Stipetić, Domazet, ja, još neki... Operacija je bila zamišljena u dvije etape. Prva se zvala “Vatrene kočije”. “Kočije” zato što sugeriraju Slavoniju, a “vatrene” zato što se osnovna ideja operacije sastojala u tome da se koncentriranom topničkom vatrom “preore” prednja crta i da se omogući ulazak oklopa, tehnike i ljudstva u okupirani prostor. Naime, prednji je kraj bio jako miniran, cijela crta, i kad postrojbe krenu i nalete na minsko polje - zaustavljene su. Mi smo, međutim, tu operaciju maskirali. Srbi su dobili dojam da ćemo krenuti prema Vukovaru. Zato smo vojnicima, pričuvi, i dali da na svoje uniforme stave oznake “Tigar”, tj. da se stekne dojam da su tu i da ih ima puno više nego što ih je zapravo bilo. Međutim, pravi je plan bio da se neprijatelj napadne s leđa, tj. iz Iloka. Tijekom noći naše bi se postrojbe prebacile u Ilok, na najistočniji dio hrvatskoga Podunavlja, i tako iznenadile neprijatelja... A druga faza operacije trebala se, po nalogu predsjednika Tuđmana, zvati “Vučedolska golubica”. To je kao simbol mira - vraćanje okupiranih područja u ustavno-pravni poredak RH.
Zamišljena je vojna operacija bila, međutim, iznimno opasna i rizična, o čemu general Miljavac kaže:
- Predsjednik Tuđman je u nekoliko navrata nas iz Stožera pitao kakve su naše procjene žrtava. Mi smo računali da bi ih moglo biti oko 1500. Naime, to je ravnica, minirana; s one, suprotne strane je Srbija i njihove vojne snage... Poseban nam je problem bila Baranja jer je zemljište prema Belom Manastiru ispresijecano kanalima Dunav - Drava. A drugi je veliki problem bio taj što smo raspolagali podatkom (kasnije se pokazalo da je bio točan) da su dva prijelazna mosta preko tih kanala minirana. Inače, u igri je bila i zamisao da se neposredno prije početka operacije kod Batine ubaci oko 150 specijalaca, kako bi kontrolirali eventualni prijelaz preko mosta. A dolje, kod Osijeka, na liniji dodira, već smo bili dovukli preko 1000 cijevi velikog kalibra. Topove, minobacače, VBR-ove...
Nije se, međutim, krenulo u napad jer je, kada je već sve bilo detaljno pripremljeno i u stanju pune pripravnosti, stigla od predsjednika Tuđmana naredba da se od vojnog napada odustaje. General Miljavac o tome mi je rekao:
- U petak je donesena odluka da se ide na mirnu reintegraciju, a u utorak sam ja, zajedno s Glavnim stožerom, trebao biti u Đakovu, odakle bi se krenulo u akciju. Sve se to događalo oko dva mjeseca nakon “Oluje”, u listopadu 1995. Imali smo veliku snagu i motivaciju - bilo bi pogubno za nas, ali i za drugu stranu. Ali bi, uvjeren sam, brzo bilo gotovo. Imali smo na raspolaganju “Tigrove” i još šest gardijskih brigada slobodnih za operaciju, što u “Oluji” nije bio slučaj. Znam da je mnogima krivo i pomalo bolno što na kraju nismo vojno djelovali, ali u konačnici je ipak ovo bila prava i pravedna odluka. Sačuvani su brojni životi, na obje strane...
U rekonstrukciji svega onoga što se događalo (ili se nije dogodilo, a trebalo se, ili moglo se) u tim vrlo kritičnim i sudbonosnim danima i tjednima, ponajprije u listopadu 1995. (ali i poslije), puno su mi pomogli, s jedne strane, ondašnji savjetnik predsjednika Tuđmana za unutarnju politiku Ivić Pašalić, a s druge Vesna Škare-Ožbolt, možda i ključni akter/akterica svih tadašnjih događaja vezanih za hrvatsko Podunavlje jer je obnašala čak pet značajnih funkcija. Bila je: savjetnica predsjednika Tuđmana za politička pitanja (1), zamjenica predstojnika Ureda predsjednika Republike Hrvoja Šarinića (2), pregovarač s pobunjenim Srbima (3), predsjednica Nacionalnog odbora za provedbu programa uspostave povjerenja, ubrzani povratak i normalizaciju života na ratom stradalim područjima, ustanovljenog 11. listopada 1997. (4); i, naposljetku, glavni čovjek za UN u Uredu predsjednika Tuđmana.
Možemo, dakle, uzeti kao sigurno (ili, u najmanju ruku, vrlo plauzibilno) sljedeće.
Prvo, između “Oluje” i početka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja (čijim službenim početkom možemo uzeti Erdutski sporazum, potpisan 12. studenoga 1995.) bilo je nekoliko prilično kompliciranih, višeslojnih situacija koje su se međusobno preklapale i koje su na kraju rezultirale Tuđmanovom konačnom odlukom da se u reintegraciju hrvatskog Podunavlja ide mirnim, tj. nevojnim putem. Da spomenem samo neke od njih: vojna pobjeda u “Oluji”, tadašnja vrlo složena situacija u Bosni i Hercegovini, rješavanje pitanja Republike Srpske, odnosi između Hrvata i Muslimana/Bošnjaka u BiH, pripreme za Mirovnu konferenciju u Daytonu (održanu od 1. do 21. studenoga 1995.)... Ukratko: do Daytona je sve trebalo biti mirno, kako bi pregovori u Daytonu uspjeli.
Drugo, već u pripremama za Dayton (ili “na marginama Daytona”, kako se to obično kaže) radili su se, odnosno sklapali, veliki dealovi, i Tuđman je u paketu tražio rješenje (i) za Podunavlje. Dayton (i sve oko Daytona) u biti je bio neka vrsta političke (odnosno međunarodnopolitičke) trgovine.
Treće, u tom složenom lancu događanja, koji su se tih presudnih tjedana i mjeseci međusobno izmjenjivali ili čak preklapali, “Oluja” je ipak bila ključni događaj, zato što je pokazala da je Hrvatska vojno snažnija od Srba, tj. da su Srbi vojno poraženi i prisiljeni na potpisivanje mirovnog rješenja u BiH i u Hrvatskoj, u smislu Podunavlja.
Četvrto, u konačnici su Amerikanci bili ti koji su zaustavili, odnosno spriječili hrvatski napad na srpske snage u hrvatskom Podunavlju, u prvoj polovici listopada 1995., jednako kao što su bili spriječili i hrvatsko osvajanje (već ispražnjene) Banje Luke početkom kolovoza 1995., neposredno nakon “Oluje” - ali je predsjednik Tuđman, u tim pripremama za Dayton, uspio, zauzvrat, “istrgovati” da prijelazni upravitelj hrvatskog Podunavlja bude upravo Amerikanac, general Jacques Paul Klein, i da, u konačnici, pragmatični Amerikanci budu garancija da će hrvatsko Podunavlje na kraju biti - hrvatsko.
Vesna Škare-Ožbolt (danas uspješna odvjetnica) o tome kaže:
- Situacija u Podunavlju bila je vrlo složena. Na tom se području nalazio moćan Novosadski korpus, Srbi su dalekometnim topništvom iz Nuštra ili Nemetina bez ikakvih problema mogli tući i Zagreb! Drugo, cijelo je to područje bilo integrirano u SR Jugoslaviju, za razliku od Kninskoga kraja ili zapadne Slavonije; novac su bili jugoslavenski dinari, komunikacije i elektroprivreda bili su već “nalinkani” na Srbiju. I onda je, u pripremama za Dayton, Tuđman ponovno krenuo u još jednu rundu mira. Rekao mi je: “Treba učiniti sve da se hrvatsko Podunavlje dobije mirnim putem, jer će cijena njegova vojnog osvajanja biti vrlo visoka - imat ćemo brojne žrtve i nova razaranja!” Stanje u hrvatskom Podunavlju uspoređivao je sa Srijemskim frontom u Drugom svjetskom ratu, poznatom po velikim stradanjima stanovništva. I Tuđman je na kraju, u okviru Daytona, uspio ispregovarati da na čelo mirovne misije u Podunavlju dođu Amerikanci, kao garancija brzine i pragmatičnosti. I da to bude brza i efikasna mirovna operacija, što one dotadašnje nisu bile. Zato što su bile peace keeping-operacije, a ova ovdje, u hrvatskom Podunavlju, bila je peace making-operacija.
Ivić Pašalić to mi je dodatno objasnio riječima:
- Peace keeping-operacija održava status quo, unedogled. A u peace making-operaciji imaš unaprijed postavljen cilj, a to je da se područje o kojem je riječ, u ovom slučaju hrvatsko Podunavlje, integrira u RH. Dakle, ne pregovara se čije je to područje - nego se unaprijed zna čije je. Dogovor Tuđmana i Amerikanaca na kraju je bio: “Idemo mirnim putem, ali vi jamčite da će to tako biti (tj. da će hrvatsko Podunavlje biti integrirano u RH) jer je vaš general na čelu toga!”
Vesna Škare-Ožbolt mi je to, sa svoje strane, potvrdila riječima:
- Tuđman je tražio da na čelu te mirovne operacije bude Amerikanac, i američki predsjednik Clinton mu je dao Kleina. I između njih dvojice, Tuđmana i Kleina, uspostavila se dobra “kemija”...
Po Vesni Škare-Ožbolt, mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, koja je trajala točno dvije godine (od 15. siječnja 1996. do 15. siječnja 1998.), imala je pet glavnih etapa.
Prva je faza bila demilitarizacija toga područja. To je uistinu bila prava peace making-operacija - jer je to značilo da se iz cijeloga tog područja Novosadski korpus mora povući na službenu granicu RH i Republike Srbije.
Demilitarizacija je provedena u srpnju i kolovozu 1996. Doduše, i nakon povlačenja Novosadskog korpusa u hrvatskom je Podunavlju, osobito u Vukovaru, ostalo dosta oružja.
Druga je etapa bila uspostava prijelazne policije - proces koji je s hrvatske strane nadgledao i operativno provodio pomoćnik ministra unutarnjih poslova RH Joško Morić. On mi je o tome rekao:
- Demilitarizaciju o kojoj je riječ ja sam nazivao percepcijskom, što znači da su iz tog područja doista bile otišle vojne i paravojne snage, ali je tisuće vojnih i paravojnih odora ostalo po kućama, jer su ljudi samo skinuli odore i obukli civilnu odjeću. A drugo: iz tog je prostora otišlo teško oružje, ali je ostalo tisuće tona lakog oružja, uključujući i ručne raketne lansere. Dakle, nakon takve demilitarizacije bilo je jasno da će uloga policije u nastavku procesa reintegracije biti vrlo važna. Policijski menadžment u hrvatskom Podunavlju bio je ustrojen po načelu dualizma, što znači da su na čelu svake policijske postaje bili jedan Hrvat i jedan Srbin - a njima je onda bio dodan i treći element, u obliku međunarodnog policijskog promatrača. To je u dotadašnjoj praksi bilo nedoživljavano - da imate u jednoj policijskog postaji dva zapovjednika...
Morić mi je tome dodao:
- Ljudi danas i ne zamišljaju u kakvu smo se pravnom vakuumu mi tada zatekli - u hrvatskom Podunavlju. Pravni sustav Krajine ne dolazi u obzir, pravni sustav RH ne možete preko noći primijeniti, UN misli da bi tu trebalo naći neko treće pravilo, ali ono u stvarnosti ne postoji - i zato smo se mi jednostavno vodili logikom zdravog razuma. Na primjer, Hrvat dođe pred svoju kuću u kojoj je privremeno Srbin. I u suzama gleda s ulice svoju kuću i fotografira je. Srbin iz kuće zove policiju jer smatra da ga taj Hrvat uznemirava. UN-ovi posrednici traže da policija intervenira i da makne Hrvata jer uznemirava Srbina, a mi tvrdimo da se ne radi o uznemiravanju, da nećemo micati čovjeka i sprečavati ga da gleda svoju kuću i da je fotka, nego predlažemo Srbinu da zove čovjeka na kavu i da se dogovore kada će se on u svoju kuću moći vratiti.
Treća faza mirne reintegracije bio je pilot-projekt povratka Hrvata u svoje kuće, u tzv. Srijemskom trokutu (sela Nijemci, Apševci, Đeletovci itd.). Vesna Škare-Ožbolt:
- Za Tuđmanov rođendan u svibnju 1996. Klein je poduzeo akciju oslobađanja Đeletovaca od arkanovaca, koji su ondje izvlačili naftu, cisternama je odvozili u Srbiju i tamo je prodavali. Klein je doveo Belgijance kao komandose, koji su uhvatili tu ekipu i spakirali je preko granice. To je bilo izvedeno onako malo kaubojski. Tuđman je slavio rođendan, bili smo u Vili Weiss, a Klein zove i kaže: “Čestitam predsjedniku rođendan i šaljem mu dobru vijest - Đeletovci su pod mojom kontrolom!”
Četvrta je faza bila podjela hrvatskih dokumenata svim Srbima koji su odlučili prihvatiti hrvatsku državu i ostati živjeti u hrvatskom Podunavlju. Oko dvije trećine Srba u Podunavlju dobilo je hrvatske dokumente (osobne karte i domovnice). Istovremeno, Hrvatska počinje s podjelom mirovina, i to u kunama, čime se kuna automatski unosi u platni sustav Podunavlja.
Ta je, četvrta, faza završila lokalnim izborima, provedenim u obje županije, u Vukovarsko-srijemskoj i Osječko-baranjskoj.
Dana 17. lipnja 1997., devet dana nakon dolaska “Vlaka mira” u Vukovar, Vojislav Stanimirović, jedan od najvažnijih ljudi na srpskoj strani u ratu za Vukovar 1991. i gradonačelnik Vukovara za vrijeme srpske okupacije, prisegnuo je u Županijskom domu Sabora RH. “Bilo je važno dovesti Srbe u hrvatske institucije”, rekao mi je jedan od mojih sugovornika, “jer se time poslala poruka da njihovi čelni ljudi prihvaćaju hrvatske institucije.”
Naposljetku, posljednja, peta faza bila je normalizacija života Hrvata i Srba, povratak Hrvata u svoje domove i pomirba. Kućama se vratilo oko dvije trećine Hrvata: njih 70.000 (do 2003.), od ukupno 120.000 i nešto prognanih ili izbjeglih.
Negdje u intervalu između treće i četvrte etape, svakako prije raspisivanja izbora u Podunavlju, dakle tijekom 1996., predsjednik Tuđman proglasio je oprost za sve Srbe koji su bili mobilizirani, koji su nosili oružje, a nisu učinili zločin. Moj mi je sugovornik rekao: “Bila je prilično dugačka lista onih koji su bili optuženi i kojima je trebalo suditi, no Klein je tražio smanjenje tog broja. Predsjednik Tuđman je bio pragmatičan i Kleinu je išao na ruku, maksimalno smanjivši broj srpskih optuženika. Jer, njemu je bio bitan cilj - reintegracija hrvatskog Podunavlja u RH.”