FOTO: MARKO HRGETIĆ 'Sanjao sam o letu, pokušao postati pilot, no nisam primljen u školu. Sad ću u 12 dana preletjeti Alpe, 1200 km preko šest država'
Posljednjih sedam dana, startali su prošle nedjelje, na vjerojatno najzahtjevnijoj paragliding utrci na svijetu, među 32 odabrana pilota iz 20 zemalja, prvi put među najboljima od najboljih sudjeluje i jedan hrvatski natjecatelj, Riječanin Marko Hrgetić. Utrka Red Bull X-Alps krenula je iz Salzburga, natjecatelji trebaju preletjeti Alpe i u maksimalno dvanaest dana prevaliti 1200 kilometara. Prolaze kroz šest alpskih država, Austriju, Njemačku Italiju, Francusku, Švicarsku, cilj je u Monaku. Među 13 kontrolnih točaka kojima moraju proći jest i najviši alpski vrh, Mont Blanc.
Dopušteno im je letjeti i hodati ili trčati, onda kad im vjetrovi ne idu na ruku, kad ne mogu dalje paragliderom.
- Ne bi bio problem završiti utrku u roku da su vremenski uvjeti dobri, ali ove godine je puno snijega, vrijeme je loše, bit će jako teško - prognozirao je netom prije starta Hrgetić. Prisjetio se svojeg davnog, prvog leta nad Alpama, nad masivom iznad kojega je kasnije, s godinama, skupio puno letačkog iskustva.
“Kad sam prvi put letio nad Alpama bio sam …”, dugo traži riječ, “posve preplavljen. Preplavio me osjećaj … čuđenja … da je tako jednostavno paragliderom preko brda, po zraku, iznad dijelova po kojima nogom nikada nećeš kročiti, jer do nekih od tih mjesta je gotovo i nemoguće doći, a sad ih tako silno jednostavno gledam iz zraka, iz te posve drugačije perspektive.
Neopisiv osjećaj slobode
Paraglider mi daje slobodu da dođem tamo i vidim sve. Možeš sletjeti na neko visoko brdo pa opet odletjeti, kretati se prostorom koji je ogroman, za koji bi inače trebao dane. To je velika čar slobodnog letenja.
Puno sam letio na velikim visinama, iznad visokih planina i više mi nije takav izazov na siguran način prijeći Alpe ili neku sličnu visinu. Naravno da imam respekt za planine. Makar, lakše je u zraku, negoli na tlu. Jer, dok sam u zraku imam kontrolu, uvijek mogu nekamo sletjeti, a kad si baš tamo u brdima i ideš pješice, onda je - teže. Ono za što mi pješice treba možda pet sati, leteći odradim za 20 minuta. Kad si gore, a poželiš dolje, i to se brzo napravi. Udaljenosti, čak niti nadmorske visine dok letiš nisu problem. Jedino, kad je ružno vrijeme, tad je definitivno bolje biti dolje negoli u zraku.”
Hrgetić posljednjih osam godina živi u Meksiku, viši je instruktor paragliding letenja. “Zadužen sam za obučavanje instruktora u Južnoj i Sjevernoj Americi, radim za APPI, međunarodnu organizaciju koja se bavi licenciranjem pilota paraglidera. Član sam njihove pedagoške komisije.”
U Meksiku vodi najveću tamošnju paragliding školu. Otvorio ju je u globalnoj paragliderskoj Meki, mjestu Valle de Bravo, dva sata od Ciudad de Mexica.
- To je svjetski poznata adresa za paragliding, jer klima je vrlo stabilna, može se letjeti 340 dana u godini. I po zimi je vrijeme gotovo uvijek lijepo. Uvjeti u kojima se leti su turbulentni, zahtjevni, pa je zanimljivo za pilote. Da bi neko mjesto bilo dobro za letenje, treba imati vjetar konstantne brzine. I ne smije biti kišno. A, u Valle de Bravo kiše ne bude po sedam mjeseci. I kad dođe kišno doba pada samo poslijepodne, što znači da se opet leti svako jutro.
Traženje alternative avionu
I sam je u Meksiko dvije sezone odlazio surfati, još u doba dok je živio u Rijeci. Naposljetku se trajno preselio tamo. “Od paraglidinga je u Hrvatskoj, ili barem u Rijeci, nemoguće živjeti. To mi je kod nas moglo biti tek hobi, jer mali je interes ljudi, a i vremenski uvjeti nisu najbolji”.
Još kao dječak prepoznao je što ga zanima. I tvrdoglavo ustrajao na tome. Sanjao je postati pilotom. Pred maturu se prijavio na MORH-ov natječaj za školovanje vojnih pilota. Nije prošao. No nije mu to lako palo.
“Letenje je bila jedina stvar o kojoj sam razmišljao, silno sam se htio baviti time. Baš time i ničim drugim. Neko vrijeme, nakon što su me odbili u pilotskoj školi, nisam znao što bih sa sobom. A onda sam si rekao: ‘Hajde, trgni se, nađi neku alternativu. Moraš!’ I počeo sam pomalo gledati zmajeve. No, jedan dan, posve slučajno, na televiziji sam ugledao video od tri minute o nekim dečkima koji su letjeli paragliderom. Znam da sam odmah pomislio: ‘Wow! To je to.’” Bile su mu dvadeset i dvije, u to je doba još studirao na riječkom pomorskom fakultetu. Paragliding će ga uskoro odvesti daleko i od fakulteta i od Rijeke.
“Tražio sam škole za paragliding po Hrvatskoj, nije toga puno, završio na tečaju u Sinju, neki brzinski, poslije toga su me dečki iz Rijeke, iz kluba, obučavali, da skupim neko iskustvo. Letjeli smo oko Rijeke.” Pokazao se talentiranim, brzo napredovao, nije prošlo dugo krenuo je na natjecanja. U svjetski kup ušao je već 2008., godinu dana kasnije na svjetskom kupu u Italiji bio je deveti.
- To je bilo superfinale, jače je negoli svjetsko prvenstvo, to mi je puno značilo - govori.
“Mnogi misle da je letenje nekakav veliki adrenalin, ali ja bih rekao da je letenje - baš suprotno. To je posvemašnja meditacija u zraku koja me silno opusti. Traži mentalnu koncentraciju, letač mora puno razmišljati, nema motor. Mora razmišljati unaprijed, poznavati meteorologiju, pratiti puno faktora i paralelno pilotirati. Treba ukalkulirati mnoge stvari, ne bi li letio sigurno i uspješno. To je jedan od bitnih faktora koji letenje čine tako zanimljivim. Ljudi koji se bave letenjem često su profesionalno vrlo uspješni, u onom drugom što već rade, a letenje im dođe kao dodatni izazov, neki zahtjevniji hobi”.
Opuštenost nije prednost
Govoreći pak o profilu onih koji kod njega, u Valle de Bravo, dolaze učiti letjeti, kaže: “Obično imaju između 30-50 godina, 70% su stranci, većinom Amerikanci i Kanađani, oni vole doći zimi, kad je kod njih hladno, a u Meksiku ugodno. Ostatak su Meksikanci, većinom iz Ciudad de Mexica. Latinoamerikanci su puno opušteniji negoli Amerikanci, to kod letenja ponekad zna biti i problem”.
Makar je letio na raznim kontinentima, iznad visokih planina, s kondorima u Patagoniji, rodama u Bugarskoj, iznad Popocatepetla u Meksiku, najljepše mu je, kaže, iznad južnih Alpa, s francuske strane. “Ruta ove utrke baš prolazi i tim dijelom. Tamo su uvjeti za letenje zahtjevni, teren je jako lijep, ali prilično kompliciran. Termički su vjetrovi jaki, što daje mogućnost brzog letenja.”
Letače, dojam je, više intrigira brzina koju mogu postići, negoli ih osupne ljepota krajolika ispod njih.
“Mi volimo biti efikasni, tko je bolji pilot vidi se po tome koliko ste u stanju brzo, a sigurno preletjeti neku zonu. Recimo, ako netko želi napraviti let od Rijeke do Splita ići će preko Velebita; ako su dobri uvjeti, jaka termika, dobar pilot bi to mogao preletjeti za nekih šest, sedam sati, a lošijem će za to možda trebati i tri dana po sedam sati. Kako brzo i sigurno letiš ovisi dosta i o tome koliko si dobro isplanirao rutu.
Treba znati koja te planina gdje čeka, koji vjetrovi pušu, ima li neki zračni prostor koji valja zaobići, puno je bitnih čimbenika. Planira se ujutro i navečer, ali i tijekom leta se rade promjene. U zraku imam dva računala koja skupljaju informacije, tehnologija igra veliku ulogu. Imamo softver za letenje na mobitelu, gledamo vremensku prognozu, razne aplikacije, imamo i dva uređaja za satelitsko praćenje, sve to treba iskombinirati.”
Startnina se na ovoj utrci ne naplaćuje, a kandidate organizator bira rigorozno. Zainteresirani šalju prijave, u njima je i esej na temu zašto žele sudjelovati baš u toj utrci.
Red Bull X-Alps je počeo 2003. godine, organizatori su ga pokrenuli inspirirani podvigom njemačkog pilota Tonija Bendera, koji je 1999. sam prešao Alpe. 2003. se natjecalo 17 padobranskih jedriličara. Utrke takva formata nije bilo u paraglidingu do tada. Od njih 17 do cilja je tad došlo samo troje. Pobijedio je Švicarac, Kaspar Henny, od Salzburga do Monaca trebalo mu je 11 dana, 22 sata i 55 minuta. Koncept ove utrke, letenje i hodanje/trčanje postaje sve popularnije u svijetu. “Popneš se na brdo i odletiš što dalje možeš. Kad više ne možeš dalje letjeti, nastavljaš pješice. Kombinira se letenje i hodanje. Cilj je, naravno, letjeti što više.
Dopušteno nam je letjeti od 6 do 21 sat, a kretati se možemo od 5 do 22.30, u 21 slijećemo i nastavljamo pješice još sat i pol.
Oprema je lagana, nakon što se spustiš s neba, nije teško nositi to na leđima. Po spuštanju svu moju opremu za letenje stavim u ruksak, imam osam kilograma, a ima i opreme koja nije teža od dva kilograma. Danas možeš letjeti kao ptica s komadom platna, mogu se raditi nevjerojatne stvari.” Natjecatelji moraju proći više kontrolnih točaka.
Radi nekih se moraju spustiti na zemlju, potpisati se na ploču. “Makar, organizator nas prati satelitima, svake sekunde zna gdje smo, ali slijeće se zbog gledatelja, dođemo tamo da bi fizički postojala neka komunikacija između pratitelja i natjecatelja. Jer, utrka se može pratiti cijelo vrijeme online.” Postoje i kontrolne točke koje moraju samo preletjeti, bez obaveze slijetanja. “GPS prati da smo prošli kroz tu zonu, ima zapisano i to je dovoljno.”
Ima dionica utrke gdje, ako je sunčano i dobro vrijeme, natjecatelj, ako se ne mora spuštati potpisati na kontrolnim točkama, može ostati u zraku cijeli dan. “To onda može potrajati i dvanaest, trinaest sati. U paraglideru sa sobom nosim energetske pločice, vodu i elektrolite.” U utrci, ipak, nije sam. U zraku jest, ali ima tim podrške na zemlji. Hrgetićev čine Francuz Adrien Colombie, Meksikanci Adrián Garza Sada i Hector Martin te sestra mu Mihaela Hrgetić.
Oni su tu da osiguravaju svu logistiku, hranu, vodu, čekaju na nekom brdu, po dogovoru.
“Prate me kombijem, ruta je unaprijed poznata, vide gdje sam, kad primijete da sam negdje na putu da sletim dolaze brzo vozilom tamo, nose mi hranu, pune baterije, moja sestra dolazi kao fizioterapeut, njezina podrška mi je bitna, pogotovo u dane kad se možda ne može poletjeti, nego se recimo mora hodati i do 70, 80 kilometara.”
Ključna podrška na zemlji
Paraglider ne može letjeti kroz kišu, napravljen je od tekstila, kad se namoči u zraku ne može dugo.
Kako je pak letjeti po jaku suncu? “Po suncu je najbolja termika za letenje. A letač je ionako posve obučen, za temperature od oko, recimo, -20 Celzijevih stupnjeva. Jer, ako je gore -5, a letim 50 kilometara na sat … Evo, baš sam za ovu utrku nabavio nekakvu ultra toplu jaknu.”
Kad se Hrgetić spusti, tim mu donosi ili od njega uzima, već prema potrebi, vodu, hranu, dodatnu odjeću… Natjecatelj sam mora nositi letačku opremu (krilo, sjedalo, kacigu, rezervni padobran, signalne rakete) i svu tehnologiju (dva uređaja za satelitsko praćenje, kameru).
Hrgetić je dobro proučio taktiku Christiana Maurera, koji je ovdje pobijedio čak pet puta.
“Mislim da je za uspjeh najvažniji - tim i timski rad. Jasno da moram biti fizički dobro pripremljen, spreman prehodati stotine kilometara po alpskim vrhuncima, naravno da ću morati iskoristiti sve letačko znanje i vještinu, ali podrška na zemlji je ključna. Ne bi li što više vremena proveo u zraku, a što kraće hoda, trebalo je dobro proučiti cijeli teren, pratiti vremensku prognozu, vjetar, termike… U tome jest i specifičnost ove utrke. Stvar nije samo u letenju ili samo u izdržljivosti, podršci, nije ni u opremi, pilotu, niti timu… Puno se toga mora posložiti.” Najbolji hrvatski paragliding pilot kaže da ponajmanje iskustva ima u hodanju planinama.
No kući, u Meksiku, živi na visoravni na nadmorskoj visini oko 2000 metara, trenira na visinama i iznad 3000 metara. Popeo se na 4900 metara visok vrh Iztaccihuatl, visinske treninge imao je na Nevado de Toluca, na 4700 metara.
Član MENSE, čitam u službenom CV-u utrke da, osim engleskog, španjolskog… govori češki. “Majka mi je Čehinja, iz mjesta nedaleko od Brna. Imam i hrvatsko i češko državljanstvo. S češkom putovnicom, recimo, lakše mi je putovati u SAD, nije mi potrebna viza”, pripovijeda. Razgovor smo završili na tom mjestu, bilo je vrijeme fokusirati se na skoru utrku.