Ratni veterani sa tri strane pjevaju pjesmu 'Zvuci rodnog kraja'

Mene i dalje interesuje i smatram da većina ovog društva želi suživot. Ljudi žive. Mi svjedočimo ekstremima koji se više manifestuju na polju politike, a manje na polju realnog života, kaže Mladen Miljanović, jedan od predstavnika bosanskohercegovačke savremene umjetnosti u razgovoru za Radio Slobodna Evropa (RSE).

Miljanović ističe da ne prihvata ekskluzivitet politike koja teži da predstavlja čitavo društvo. Po njemu, to nije realna slika bosanskohercegovačkog društva.

„Ako sjednete u kafić, ako odete da radite sa nekim, bez obzira u kojem se to mjestu Bosne i Hercegovine dešavalo i radilo, nećete naići ni na kakav problem, ali ako pogledate dnevnik, poslušate vijesti, pročitate novine, vi ćete steći utisak da će rat sutra početi. Ja bih u tom smislu zaključio da imamo jedan veoma toksičan medijski prostor, tu je kontaminacija mnogo veća nego od COVID-a“, poručuje ovaj umjetnik koji je 2013. godine predstavljao Bosnu i Hercegovinu na Venecijanskom bijenalu.

Nedavno je Miljanoviću dodijeljena i nagrada 30. Memorijala Nadežde Petrović u Čačku za video rad “Zvuci rodnog kraja”.

„Zvuci rodnog kraja“ je pjesma čiji je aranžman napravljen kombinacijom tri verzije iste pjesme.

Miljanović je u svom video radu formirao bend sastavljen od ratnih veterana iz nekada zaraćenih vojski u BiH- Armije BIH, Vojske Republike Srpske i Hrvatskog vijeća obrane. Fokus rada je bio objedinjenje različitih ili sukobljenih pozicija nacionalizma, da bi se zajedno na jednom mjestu u pjesmi uporedili i obesmislili.

RSE: Dobili ste još jedno priznanje za Vaš rad, nagradu, ovaj put u Čačku, za video rad „Zvuci rodnog kraja“. Šta za Vas znači nagrada, kako priznanja utiču na rad umjetnika poput Vas?

Miljanović: Moram priznati da sam, zaista, iznenađen i sretan zbog ovog priznanja, prije svega što je, da kažem, u okruženju, u našem dvorištu, a to je prvo priznanje koje sam dobio u Srbiji, sa jedne strane. S druge strane, kad je moja umjetnička praksa u pitanju, priznanja se pojavljuju u nekim periodičnim intervalima, najčešće od žirija, jedne vrste nezavisnih stručnjaka koji valorizuju umjetnički rad, i u komparativnom smislu, u odnosu na druge radove, ali i u analitičkom, da analiziraju rad umjetnika, što ima značaja za dalji rad i dalju produkciju.

RSE: O čemu se radi u „Zvucima rodnog kraja“?

Miljanović: Rad „Zvuci rodnog kraja“ je rad koji je delegirani performans sa ciljem da okupim veterane posljednjeg rata iz sve tri etničke vojne formacije i da kreiramo jednu vrstu muzičkog benda. Osnovna predispozicija je bila da ljudi koji učestvuju u tom bendu imaju neko iskustvo ili bar želju da izvode izvornu muziku, to je melos sa šargijom, u nekom širem kontekstu poznatom kao saz, koji je u srednjoj Bosni, Posavini, kao izvorni melos, već dugo prisutan.

Zapravo, povod svega toga jeste bila jedna pjesma, pod nazivom 'Napravila Amerika od Bosne državu', autora izvornih pjesama Ante Bubala, gdje sam ja, nakon slušanja te pjesme, otkrio da se na Youtube-u nalazi još jedna verzija te pjesme. Kad sam bio na selu, u kući u Osječanima, kod Doboja, saznao sam da postoji i treća verzija, svaka iz određenih pozicija nacionalnih identiteta.

Ideja tog rada je bila da se u jednoj pjesmi prepjevaju sve tri pozicije i to je zapravo jedna u umjetničkom smislu resemantizacija umjetničkog djela koja koristi pjesmu kao gotov readymade, kao gotovi objekat. U toj kombinaciji, kada je pjevaju ljudi koji su ratni veterani, koji su negdje učestvovali u tom konfliktu, to onda obesmišljava čitave te nacionalne pozicije do kraja.

Cilj našeg benda i naše pjesme je bio da se kroz tu pjesmu pokušaju obesmisliti te ekstremne uvredljive nacionalne pozicije u društvu danas.

RSE: Kakvo je bilo Vaše iskustvo sa pripadnicima zaraćenih vojski u proteklom ratu? Jesu li pokazivali neke strahove i nepovjerenje? Koliko je učestvovanje u ovom umjetničkom projektu uticalo na njih?

Miljanović: Ja sam vrlo ambiciozno pristupio tome da dođem do ljudi koji bi učestvovali u tome, jer je već postojao čitav aranžman i prije nego što bi bilo ko pristao da učestvuje u snimanju ove pjesme, prethodno je bio upoznat sa tekstom pjesme, neko ju je već poznavao, u jednoj verziji, a kako je aranžman bio u tri različite verzije, imao sam različite reakcije.

Moram priznati da nije bilo jednostavno. Neki ljudi koje sam, čak, lično poznavao su odbili da učestvuju, jer, kako su mi rekli, oni bi pjevali samo jednu strofu od te tri strofe. Tako nam je rad pokazao da nije situacija do te mjere i toliko idealna kao što izgleda i da je u tom nekom procesu dolaska do zajedničkog rezultata ili bilo kakve forme zajedničkog djelovanja puno nekih prepreka koje su vezane za različite predrasude, za različita suprotstavljanja pozicije itd.

Prije nego smo došli do ovog broja ljudi koji učestvuje u snimanju, bilo je različitih pozicija. U tome mi je dosta pomogao Pero, koji inače vodi emisiju izvorne muzike na jednoj radio stanici, Petrovo, koji je pomogao, jer poznaje tu scenu izvorne muzike, da dođemo do nekih ljudi, nekih imena, koji su pristali da učestvuju. Ja živim u Banjaluci, ne bavim se tom muzikom i onda nisam upućen u neke tokove i neke odnose.

Na kraju, bend je sastavljen od ljudi, nekih koje ja poznajem, jedan je moj prvi komšija na selu, tu je Ivica iz Žepča, koji je u Zenici, u Željezari radio sa mojim ocem, tako da je dosta tih relacija u kojima su ljudi na povjerenje pristali da učestvuju, ali opet sa nekim osjećajem neugodnosti, blage. Na kraju nisam ni očekivao da to sve ide kao po loju. Naprosto, radi se nešto što nije u zoni komfora. A mene zona komfora u umjetnosti nikad nije ni interesovala.

Proces selekcije, pronalaska i dolaska do ljudi bio je negdje veoma interesantan, gdje mogu da priznam da mi je bilo drago da smo imali ekipu koja je pratila cijeli taj proces, tako da je dosta tih stvari zabilježeno kamerom, i to sve negdje u iščekivanju tog filma kojeg bi Greg Blejki trebao da završi. Onda će se sve to objediniti u jednu cjelinu.

RSE: Kako reaguje javnost na „Zvuke rodnog kraja“?

Miljanović: Kada ja to ovako pričam, to zvuči dosta ozbiljno, ali sam rad, kao rad, i proces dok smo ga snimili, bio veoma interesantan, zanimljiv. Svi su tome pristupili na jedan lijep i pozitivan način, svima je ideja bila jasna, zbog te jasnoće, inkluzivnosti ideje svi su i pristali.

Ovaj rad pokazuje koliko kultura i umjetnost imaju moć inkluzivnosti, koliko treba da bude inkluzivna, a ne ekskluzivna pozicija predstavljanja nečega. I onda to publika jednostavno prepoznaje.

Kad smo imali prvu premijeru tog rada, 2019. godine, ovdje u Muzeju savremene umjetnosti RS u Banjaluci, poslije toga u Aberdinu u Škotskoj, iste godine, prije par mjeseci u Drezdenu i evo sad u Čačku, ipak, je to jedna sredina koja negdje razumije kontekst iz kojeg dolazim ja kao umjetnik i čime se taj rad bavi, tako da su ljudi negdje bili oduševljeni pjesmom i tim nekim melosom koji je, ja bih rekao, nešto naše kolektivno nesvjesno, jer se upravo u tim nekakvim rubnim područjima etnografskog umjetničkog djelovanja, kao što je taj izvorni melos, pojavljuju neki simptomi istine i isrenosti društva u kome živimo. Tako da vidim da je reakcija dobra, ljudi reaguju na to isto tako na nekom nivou humora. Veoma je značajno da umjetnost može pomoći da se nekakvi teški oblici političkih suprotstavljanja sublimiraju kroz umjetničko djelo.

RSE: Ovih dana je navršeno 25 godina od kada je potpisan mir u Bosni i Hercegovini. Kako Vi, kao umjetnik, doživljavate trenutnu situaciju kod nas, koliko je društvo odmaklo od tih ekstremnih nacionalnih pogleda i sukoba?

Miljanović: Ja sam u tom smislu pacifista. Mene i dalje interesuje i smatram da većina ovog društva želi suživot. Ljudi žive. Mi svjedočimo ekstremima koji se više manifestuju na polju politike, a manje na polju realnog života. To je jedan ekskluzivitet koji danas politka uživa u medijskom smislu, da kao takva teži da reprezentuje čitavo društvo, što ja ne želim da prihvatim i smatram da nije realna slika društva u kome živimo.

U tom smislu ja upravo vidim dužnost umjetnosti i kulture i umjetnika samih, ali i ostalih oblasti društva da funkcionišu upravo na tom principu dekontaminiranja tog prostora zaraženosti.

RSE: Prepoznatljivi ste po djelima i performansima koje izvodite i po svijetu. Vidio sam da su Vas negdje novinari prozvali i „Spajdermen iz Bosne“, zbog jednog performansa u kojem doslovno visite. Šta želite time poručiti?

Miljanović: Već je skoro deset godina prvog izvođenja. Radi se o performansu „Na ivici“ ili „Na rubu“, koji je izveden 2012. godine prvi put u Oberfelcer Kunstlerhausu, u Švandorfu u Bavarskoj (Oberpfälzer Künstlerhaus Schwandorf), a onda nakon toga u niz drugih mjesta.

Suština tog rada, u kojem ja kao umjetnik, dok otvaranje izložbe traje unutra, visim sa arhitektonskog prostora te zgrade, muzeja ili galerije, sa nekog prozora ili krova, upućujući na neku rubnu poziciju.

Taj rad identifikuje umjetnika kao nekoga ko se nalazi na određenom rubu, ali u isto vrijeme i društvo iz kojeg umjetnik dolazi. Evo, mi sad pričamo o nekim tenzijama koje su do te mjere na ivici mogućeg konflikta, tako da je i to tijelo uvijek na ivici mogućeg pada. Na svu sreću, još uvijek se uspijevam održati, tako da su me u Istanbulu, kad je rađena jedna velika izložba „Balkanski umjetnici“ u Pera muzeju, novine sutradan, nakon otvaranja izložbe opisale kao Spajdermena iz Bosne, sa zaokruženom figurom koja visi sa njihovog muzeja, ispod koje piše: 'Ne, nije samoubistvo, ovo je umjetnost, rad i djelo umjetnika iz Bosne i Hercegovine'.

To je s jedne strane humoristično, ali s druge strane, suprotna pozicija, kad ljudi izađu na ulice, pa gledaju nekog ko visi sa neke zgrade – pozicija nekog iščekivanja, da li će pasti ili će se održati.

Ja moram reći da sam se ja bavio poluprofesionalno klajmbingom, indor penjanjem, tako da imam određena iskustva, plus svoje vojno školovanje, tako da to nije tek da se ja onako okačim. Ja to uvijek dobro proračunam i izračunam koliko mogu izdržati.

RSE: Imali ste izložbu „Soba mojih roditelja“, pojavili ste se nagi u sred Banjaluke, pravili instalaciju sa čuvenim simbolom jugoslovenske autoindustrije, stojadinom, u njemu ste vozali i putnike po Beču. Koji je osnovni motiv Vašeg djelovanja? Nekako se svugdje prožima i taj termin sloboda.

Miljanović: Kad je u pitanju taj termin slobode – nikad ne prihvatam stvari zdravo za gotovo. Sretan sam što umjetnost nudi alate, prostore i forme preispitivanja pojmova poput slobode o kojoj pričamo, tako da mene najčešće u umjetnosti, pa i u ovim pomenutim radovima, tijelo interesuje kao neka vrsta razrješavanja sukoba sa samim sobom. Ovo sad zvuči dosta šizofreno, međutim, većina radova koje ja radim su zapravo forme proizvoda tih sukobljenosti koje ja imam da bi negdje raščistilo kroz umjetnost ono s čime nisam načisto.

Zapravo meni umjetnost više služi kao jedno polje unutar kojeg se ja obračunavam sa pitanjima slobode, forme, ideje, politike i kulture vremena u kome živim.

RSE: Profesor ste na Akademiji umjetnosti u Banjaluci, šta kažete Vašim studentima, šta je najbitnije u radu u umjetnosti?

Miljanović: Ne znam da li zbog svog prethodnog vojnog školovanja, volim da se prije svega 'naoružaju' znanjem. To je broj jedan. Broj dva – da je kultura centar njih samih, da su oni centar svoje kulture, gdje god da se nalaze, tako da kažemo, ideja bilo koga, na bilo kojoj poziciji, mora da bude ideja shvatanja svijeta u jednom širem kontekstu, ili što Braco Dimitrijević kaže – gledajući sa Mjeseca, nema razlike između Pariza i nekog sela u Bosni i Hercegovini.

Taj širi pogled je nešto što je možda najznačajnije za naučiti nekoga. To bi bio neki moj savjet koji, inače, kroz pedagošku praksu pokušavam implementirati u radu sa studentima.